Saturday, January 2, 2016

Skarab-udžena lista naj 5 koncerata 2015.



...i odlična prilika da se dopišu nedostajući utisci


S jedne strane, krivo mi je što sam mnoge odlične događaje ispromašivala i u tom smislu ideja pravljenja ove liste, makar ona bila u svoj svojoj subjektivnosti opravdana, čini mi se pomalo nepravednom. Ali s druge, toliko sam srećna što uopšte mogu da napravim listu pet najboljih koncerata, a da mi ostane i kusur, da prosto ne mogu da odolim.

2015. bila je godina mog pravog (makar kratkotrajnog) povratka pohođenju koncerata posle dvogodišnje pauze. I bilo je zaista toliko lepih, magičnih i gotovo onostranih trenutaka na tim svirkama da ne mogu da ih prećutim, posebno one koje ovde nisam pokrila (iako većinu jesam).

Sve postojeće (moje) recenzije su linkovane. Mesta broj 4. i 3. imaju malo duži zapis ovde (praktično naknadnu recenziju), jer prethodno nisu imali baš nikakav.



Zaista teško da Ti mogu svirati u boljem ambijentu od letnjeg zalaska sunca. Miksalište je bilo sasvim lepo i prigodno gnezdo da se razmašu njihovi hipnotički rifovi i ritmovi, da se solidno brojna i predana publika ne oseća stegnuto, da se poneki tada dvogodišnjak poigra u pesku J Topljenje tonova, topljenje boja, toplina u vazduhu i oko srca.


4. Zig Zags @ KC Grad, 21. oktobar (Bad Music For Bad People)



To što Zig Zags ovde nemaju prethodnu recenziju dođe priličan greh, pogotovo u svetlu činjenice da je ostao slabo kakav trag njihovog gostovanja. Pa evo šta se dogodilo te večeri, pred zaista tužno malobrojnim svedocima. I dalje u moje godišnje i svevremene top liste koncerata postoji jedna sigurna prečica – sposobnost živog nastupa da iznenadi i potopi prethodna očekivnaja. Na ZigZags sam otišla sluteći dobar, ali u granicama proseka pristojan miks oštrog skejt panka i sabatovštine. O kako sam se prevarila. Kalifornijski pank, osim one dobro poznate otrcane melodične, ima još jednu manje poznatu i potpuno impresivnu stranu – pank baziran na garažnom rokenrolu, koji oštrinu crpi iz kalifornijske oldskul hardkor zaostavštine, ali ima daleko više osećaja za melodiju i pesmu. Pank sa Motorhead motorom, a sve začinjeno hard rok sludge vrelinom, za koju je inherentno odgovorna pustinja.

Stvar je u tome što sam ja takav zvuk obožavala tokom dana kasnotinejdžerskih eskapizama, kada sam otkrivala garažu i nezavisne bendove iz raznih džepova Država. Sigurno postoje i poznatiji primeri, ali lično su me Zig Zags najjače asocirali na nekada jedan od favorita - River City Rapists, kratkoživeću i najnepoznatiju super-grupu na svetu. Što se geografskih paralela tiče, iako je zvanična baza benda bila Ostin, TX, nije slučajnost što je jedan od članova RCR bio i pustinjski veteran Nick Olivieri, koji je nastupajući sa Mondo Generator kasnije izvodio jedan od najvećih RCR hitova, I Never Sleep. Da, čak i na onom sramotno neposećenom koncertu u Beogradu... Potonuh u digresije. Sve što sam u stvari htela da kažem je da, pored sve ljubavi prema tom zvuku i pokušaja i čežnje da ga „ulovim“ kojekude, zapravo nikada do Zig Zags nisam imala priliku da ga zaista do(u)živim. Uživo, protresao je moje telo kao sturjni udar, posle toliko čekanja. Probudio je onu živahniju i mlađu mene, spakovanu u neki „prašnjavi“ folder zajedno sa lošim mp-trojkama River City Rapists.


Od prvog trenutka, Zig Zags su prosto eksplodirali na bini Grada, zapljusnuvši odabranu publiku pravim rokenrol prženjem, a bez da se sve to pretvori u egzibicionizam. Čista električna decibelska energija, i usvirana i spontana, i glasna i pevljiva. Vokal promukao, svetao, razgovetan i britak, savršen za ovaj tip zvuka. Svet NLO-a, čudovišta i ostalih tema B filmske produkcije došao je kao savršen odmor, dugo priželjkivani reset za vijuge preoptrerećene ovdašnjim neprijatnim kulturološkim prilikama, najavama promena (destrukcije) koje su se do kraja godine i obistinile. Akustika i ozvučenje KC Grada su potpuno neodgovarajući za ovako glasan bend, sve je zvečalo i prštalo, ali to ni malo nije ubilo zvuk benda, naprotiv, ono neminovno pištanje u ušima i do 18h posle koncerta imalo je svojih nostalgičnih čari.

Momenat „sabatovštine“ – tj. muljavog hardroka nije se posebno isticao do kraja koncerta i bisa, kada je fenomenalno začinio već opisani pankeraj jače stisnutom gas pedalom gitarske vožnje. Šlag na tortu, savršeno za kraj.

3. Wovenhand @ Dom Omladine, 25. april (Long Play)

Foto (c) Tamara Samardžič, Nocturne Magazine

Wovenhand&16 HP, tj. muzika Davida Eugenea Edwardsa je već predugo najznačajnija i najuticajnija u mom životu. Dovoljno dugo da kažem da je u pitanju moj trajno omiljeni autor. WH/16HP bili su na početku i kraju svih mojih najbitnijih životnih epoha, mini ledenih doba, suša; simbol harmonije ličnog Edena ili omanje apokalipse, uvek su mi svirali kao saundrek u pozadini. Verovatno je upravo to razlog zašto ni o jednom od tri WH koncerta u Srbiji nisam napisala ni reči; iskustvo je svaki put bilo previše složeno, a u perspektivi simbol raznih ličnih ciklusa, da bi reči pokvarile doživljeno. Hajde što bi pokvarile, već bi bile lažne, daleko od istine onoga što sam osetila.

I posle majskog koncerta bar 5 dana imala sam osećaj dubokog, drhtavog ganuća. Zadovoljstvo što sam ponovo videla stare „koncertna-persona“ poznanike i svojim duhom, glasom i telom saučestvovala stvaranju njihove više-od-muzike. Teži zvuk koji DEE sada proizvodi stojeći posle čitave karijere folkerskog sedenja nosi jednu novu i svežu energiju – Wovenhand čini se nisu ni blizu zamke kolotečine. Kako onda da dotični koncert završi tek na trećem mestu (iako sam bila ubeđena da će biti prvi)?

 Pa, dosta je razloga, od kojih neke ne mogu ni da objasnim. Radost ponovnih susreta izaziva specifičnu toplinu, ali ipak slabija od gorostasnog utiska prvih susreta. U smislu da prestajete da budete toliko zaslepljeni samim koncertom i počnete da primećujete i druge, sporedne stvari. Sam zvuk WH sa poslednjim albumom delimično odlazi u pravcu savremenog metala, što bend fantastično iznosi, ali prosto ne radi me toliko. Ispravka, radi me na metal način, ne Wovenhand način. Od prvog koncerta na istom mestu 2008. i WH publika se značajno promenila. S obzirom na pravac razvitka njihovog zvuka i ugled koji bend uživa na evropskom tlu, obogatila se mlađim, glasnijm i energičnijim ljudima. Koncert je bio rasprodat, sala prepuna. Super sa strane objektivnih ocena koncertne publike, ali svakako van moje zone komfora. Čudan zvuk i disproporcionalno jak bas i generalno ritam sekcija.

Savršeno sam svesna da ovako ispada da sam popljuvala koncert, a visok plasman mu obezbedila na račun ljubavi prema bendu :) Ali to je samo zbog onog velikog, sveprožimajućeg dela lepote koju nisam u stanju da opišem i koja me i dalje greje. Ta Glistening Black.


Moram da pohvalim i fantastičnu predgrupu Marriages, koji su uprkos tome što su imali još gore namešten zvuk nego WH potpuno oduševili i mene i ne samo mene. Pravo otkriće. Pomalo zbunjujuće, izgledom deluju kao pravi LA stereotip – kao grupica ljudi koji su došli da naprave karijeru u Holivudu, a ostali zbog nečeg drugog. Zvukom su meka i hipnotička stoner vožnja sa tu i tamo prijatnim daškom A Perfect Circle. Vidno uzbuđeni i željni da se dokažu pred velikom publikom u čudnom delu sveta, uložili su disproporcionalno mnogo energije u svojih pola sata nastupa. Sjajni, tačka.



foto: Andrea Vajda
Za razliku od četvrtoplasiranih Zig Zags, koncert Two Gallants bio je čista suprotnost u smislu očekivanja – čim je najavljen unapred sam znala da će biti u vrhu. Em su Two Gallants već dugo u mom životu, em je dvojac posle pauze izacio odličan album i po svim video dokazima delovao skladno i energično kao da nikakve pauze nikada nije ni bilo. Uz to su poveli i sjajne Čehe Please The Trees, prema kojima sam bila skeptična sve dok nisu zasvirali. Specifičnost ovog koncerta je što je za mene trajao praktično 5 pesama TG, ali kakvih 5 pesama. Valjda sa dovoljno godina i ispisanih reči iza sebe mogu napokon da prestanem da se pravim objektivna – to što neki koncert ostane duboko uklesan u sećanje nema veze samo sa pesmama odsviranim na bini, već i sa kompletnom atmosferom i svim pojedinačnim upečatljivim detaljima koji su po pravilu strogo individualni. Za mene su Two Gallants u Beogradu bili kako svaki ton koji su napravili Adam i Tajson i singalongovi uz njihove pesme, ali i porodica i prijatelji, cupkanje u koje sam se pre mnogo godina zaljubila, mekani obraz trogodišnjaka, dve stolice ljubazno obezbeđene za nas; i hladnoća Novembra i dim od koga ne može da se diše i Gradova maca i kamion sa ovcama koji je protutnjao pored KC. Prvo mesto takođe duguje svoju poziciju tim posebnostima isto koliko i samoj muzici...


1. Jarboe & Helen Money @ KC Grad, 4. mart (Resetor)

foto: Nemanja Stojanović / KC Grad
I dalje kad bacim pogled na recenziju, jasno mi je zašto sam je pisala tokom dva dana u blagoj drhtavici. Jarboe otelotovorena pred nama bila je tačno personifikacija svega što nisam mogla u sebi da definišem i što sam zazirala da osetim; njen nastup se savršeno poklopio sa mojim raspoloženjem, godišnjim dobom, stvarima koje sam u tom trenutku čitala, a koje su me dubinski promenile. Posle dugogodišnjeg žmurenja, našla me je tačno u trenutku kad sam bila sposobna da je glavom shvatim i stomakom svarim. Iako je Mark Lanegan bio prvi koncert na koji sam otišla posle pauze, Jarboe je bio prvi koncert koji me je stvarno dotakao i to ne može da ne igra ulogu u tome što ostaje najupećatljiviji koncert 2015. Takođe, poklopilo se da je atmosfera bila idealna – sedenje, tišina, mrak, mogućnost da budemo potpuno uvučeni bez spoljašnjih distrakcija, mada bi ih gudanje Helen Money verujem svakako zaglušilo. A Jarboe nije bila samo Jarboe. I apsolutno svoja i posednuta, i ljubav i uništenje. Neću ići dotle da se poslužim onom bezobrazno otrcanom frazom “boginja”; ali je svakako bila jedan od onih medijuma što su se u drevnim ritualima odricali tela da bi nam boginje prikazali.

Nastup je ukupno trajao oko sat vremena; od toga, Jarboe je otpevala svega 5, 6 pesama. Naravno, preživela bih da je koncert bio duži, ali posle atomofisične Mother/Father nije se osetio bilo kakav nedostatak, nedorečenost, praznina. Slično kao i sa TG gore, dužina nije uslovljavala osećaj celovitosti.

Ovo je bio jedan od performansa koji je u stanju da pokrene davno stvorene, učmale trombove u venama, da bi vas potom ili ubili, ili se razrešili, resorbovali se, oslobodili vas.



***

Vredan pomena je svakako i Nate Hall sa možda najspecifičnijom i najintimnijom atmosferom od svih ovogodišnjih nastupa.

Godina 2015. bila je godina velikih, legendarnih klupskih koncerata – Mudhoney, Gories, JSBX… Koje sam sve do jednog propustila. Ove godine elaborirala sam, kako na Mark Laneganu, tako i na voljenim Wovenhand (a koja dva se takođe možda mogu sračunati u velike “spektakle”, tako da možda i nisam baš sve promašila), da veći koncerti, osim u specijalnim prilikama naravno, nisu više za mene. Mogla bih da analiziram kako i zašto, ali pre svega je u pitanju osećaj, tako da za analizom nema ni potrebe.

Jedino što mi je zaista nedostajalo ove godine je neko ozbiljno, tipično gotičarenje. Mizar sam posle inicijalnog oduševljenja odlučila da preskočim, doznavši da imaju trećeg pevača + pevačicu, od kojih mi ni jedno nisu bili zadovoljavajući. Plašila sam se bend-kao-tribjut-bend efekta. Za mene je u vokalu i autorstvu odsutnog Tanevskog bar 70% magije Mizara (i Trajkovski je mogao da prođe)… U stvari me je presekla Goranova rečenica iz jednog intervjua, odgovor na pitanje kako mu se čini Mizar danas. Parafraziram: nema potrebe da se o tome priča, da svako ko voli ono što je ostala zvučna srž dotičnog benda može sam da zaključi. I jesam.

Moram da spomenem i najveće očekivanje, a potom i razočaranje – najavljeni dolazak i otkazivanje Seana Wheelera & Zandera Schlossa. I želim da se sve nade usađene u onu najavu (jeste da dugo pre ove nisam pisala najavu, ali to nema veze s tim što sam imala tremu goru nego dok sam završavala diplomski) ostvare u nekom drugom, pogodnom trenutku.


Da nam dugo žive i rade naši nezavisni promoteri, želimo nam još dve ovako bogate sezone 2016, uprkos i u inat svim spoljašnjim okolnostima i pritiscima. Živeli!