Wednesday, February 9, 2011

The Singing Loins u Srbiji


U prethodne četiri godine, The Singing Loins su postali pravi mali lokalni fenomen. Koliko bendova može kao stubove većine turneja navesti (rodnu) Englesku i - Srbiju? A kao najupečatljivije konstante na srpskim turnejama pokazali su se Beograd i Pirot.

Prvi dolazak Chrisa Brodericka, Chrisa (Arfura) Allena i Roba Shepherda 2007. bio je kombinacija slučajnosti, čudnih okolnosti i ludog entuzijazma, ali ispostavilo se da neće biti „jednokratno čudo“. Vraćali su se i 2008. i 2009. svaki put u organizaciji Bad Music For Bad People. I ove 2011 su bili tu, pružajući svoj autentični medvejski folk Novom Sadu, Beogradu, Pirotu i Senti. Da li je u pitanju izvrsnost novog materijala, odomaćenost na ovom tlu, pojačanje u vidu novog člana - basiste Johna Forrestera ili kombinacija ovih faktora, ali Singing Loins su zvučali ubedljivije nego ikada.

Beogradski koncet je održan 3. februara u Gun Club-u, koji se polako dokazuje kao možda najbolji klupski koncertni prostor koji je Beograd imao u poslednjih 10-ak godina. Posle dugogodišnjeg niza nezgrapnih i/ili prinudnih rešenja, veliko je olakšanje kada više ne morate da grizete nokte oko kvaliteta zvuka i rasvete, ili oko zadimljene klaustrofobije koju donose niski plafoni nekih drugih klubova. Lokalna podrška bio je Mylutin, novi kantautorski pseudonim iza koga stoji režiser Milutin Petrović. Iako moram priznati da su demo snimci zazvučali neinspirisano i previše ukalupljeno, uživo se stiče daleko pozitivniji utisak. Nastup je odavao posvećenost i brigu o pesmama, što je uvek stimulativno za slušaoce. Živi aranžmani zvuče zanimljivo, a dobro odmerena dužina nastupa je učinila da Mylutin i prateći članovi benda budu prijatna uvertira večeri.


Ovaj nastup Singing Loinsa odlikovala je intimna klupska atmosfera i uspešno odmrzavanje publike koja je hrabro prebrodila spoljašnjih -15 stepeni da bi prisustvovala koncertu. I pored toga što je nije bila preterano brojna, svakako nije bila ravnodušna - pevanje je bilo glasno, a cupkanje i zadovoljstvo sveprisutno.

Sledećeg dana na redu je bio Pirot. Ovaj koncert je odlikovala značajno drugačija atmosfera u pogledu toga da je održan u pozorišnoj sali Doma kulture. Velika bina, prave pozorišne daske i teška zavesa su predodredili svečaniju atmosferu, daleku od pabske. Međutim, duša nastupa je ostala ista - otvorena, iskrena i zapaljiva. Pirot je grad koji je svaki put neverovatno toplo i velikodušno ugostio Loinse. Stiče se jak utisak da su zadobili status voljenog lokalnog benda, sa svim poverenjem i srdačnošću koja uz to ide. Postoji i značajno veća volja publike da komunicira sa bendom, a Medvej-Pirot veza se jednostavno oseća u vazduhu tokom celog koncerta.


Nastupi Singing Loinsa mogu biti odgovor na pitanje šta se dogodi kada pank „odraste“, a ne postane našminkani japi ili pretenciozni neshvaćeni umetnik. Takav pank je i dalje u sukobu sa svetom, ali u međuvremenu sukob je postao odmereniji, duhovitiji, akustičniji, i svakako ličniji. Više podseća na bergmanovsku partiju šaha sa smrću nego na don kihotovsku borbu protiv vetrenjača. Pabski pankoidni folk Singing Loinsa nema veze sa Pougesima, Dublinersima i sličnim istorijskim bendovima. Ima veze isključivo sa samom Singing Loins družinom, uključujući i vernu publiku.

Svaki put oduševljava zarazni žičani rafal, vođen reskim kokni vokalom i neizbežnim davanjem ritma udaranjem šaka o drvenu gajbicu i đonovima o daske bine. I ako su ovo sasvim objektivni razlozi da vas, vaše noge i glas uključe u nastup, teško je objasniti šta vas suštinski tera na Singing Loins sing-a-long. Nastup je toliko spontan, a muzika toliko sirova i iskrena da se povezuje sa vama na bazičnom emotivnom nivou. Ukratko - pogađa u srž.


Pravo ogledalo i suma ovog osećaja bilo je izvođenje jedne od najboljih pesama sa novog albuma, „Nail It Back Together“, u čijem se refrenu sakrio i tačan kontekst naziva novog albuma „Stuff“. Ne možete se ograditi i ostati netaknuti - jer svako od nas ima svoj set Stvari, alat za krpljenje rascepa, ožiljaka i ličnih poraza. Svako od nas je na ovaj ili onaj način prinuđen da nastavi da se suočava sa svakodnevicom, makar to povremeno bilo i protiv naše volje. Ovakve reči praćene srcekidajućim bendžom i moćnim „stompingom“ su ono zbog čega ćete neizbežno osetiti strelicu u grudima.

Na oba koncerta, Loinsi su izveli po nekoliko pesama sa najsvežijeg albuma, a dosta mesta na setlisti su zauzele stvari sa albuma iz 2009, „Unravelling England“, koji do sad nije imao prilike za živu promociju u Srbiji. Posebno zanimljiv je bio duel harmonike i makaza tokom Take My Scissors Away. Tu su bile i starije i publici dobro poznate pesme kao što su idilična House In The Woods, mračna i uvek neverovatno moćna Baker’s Arms i God Bless The Whores Of Rochester, koja možda izmamljuje najšire osmehe u okolini bine.

Koncerti Singing Loinsa u Srbiji ne odišu ponekad prijatnom, a ponekad neprijatnom tenzijom pred nepoznatim koja prati mnoge koncerte stranih bendova. Oni više liče na muzikalne susrete starih prijatelja koji svaki put oduševe jedni druge na neki novi način.

Foto: Reakcija

Tuesday, February 1, 2011

Krv u mobilnom

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92


Dokumentarac o nevidljivom crvenom sjaju vašeg telefona.


Sedmi Festival dugometražnog dokumentarnog filma „7 Veličanstvenih 25. januara 2011. otvorio je film „Krv u mobilnom“ (Blood In The Mobile), čiji je autor danski režiser Frank Piasecki Poulsen. Dokumentarac se bavi vezom između kompanije Nokia (i industrije mobilnih telefona uopšte), ilegalnih i haotičnih iskopavanja minerala u Demokratskoj Republici Kongo i građanskog rata koji pustoši zemlju već deceniju i po. Da li novac korporacija zaista finansira sukobe u kojima je 5 miliona ljudi poginulo i oko 300.000 žena silovano? I da li u krvavom kolu učestvuje i Nokia, kompanija globalno poznata po svojoj korporativnoj odgovornosti, etičkim standardima i brizi o životnoj sredini? Dok njeno čisto globalno lice sija kroz kampanje, film pokazuje svetu njeno naličije.


Krv u mobilnom“ svakako jeste savremeni aktivistički dokumentarac - intenzivno se fokusira na problem, na percipiranu nepravdu, bez pokušaja ravnotežnog pristupa. Manipulativan je do određene granice, ali ne toliko da bi se mogao nazvati režiranim i neobjektivnim. Poulsen, koji je narator i aktivni učesnik filma, ne predstavlja samo sebe - tu je kao figura savremenog evropskog potrošača, svesnog i zadojenog konceptom korporativne odgovornosti, pa stoga i zabrinutog za etičku prirodu proizvoda koji koristi. Potrošač na početku ima poverenja u kompaniju, u njene izjave i u njeno navodno odgovorno ponašanje. On ne želi da pretpostavlja da je prevaren. Ali šta kada se pojavi crv sumnje? Za razliku od prosečnog korisnika mobilnog telefona, Poulsen je u mogućnosti da sam potraži odgovore i ode nekoliko koraka dalje - od sedišta Nokie, pa sve do Konga i kopova ozloglašenog rudnika Bisi (Bisie).


Sa jedne strane gledamo zemlju Trećeg sveta u rasulu - sa propalom infrastrukturom, stanovništvom ispod granice siromaštva i korumpiranom vladom. S druge strane, postajemo svesni činjenice da ta ista zemlja poseduje prirodna blaga koja želi čitav svet. Čudna kontradiktornost. Možda manje čudna ako uzmemo u obzir sledeću pretpostavku: da je Demokratska Republika Kongo stabilna i organizovana država, rude ne bi bile „okrvavljene“, ali upravo zato bi više koštale. Viša cena sirovine uslovljava višu cenu finalnog proizvoda, a to svakako ne bi povećalo konkurentnost Nokia telefona na tržištu, zar ne?

Scena blatnjavih i neopremljenih maloletnih rudara i njihovih do zuba naoružanih militantnih vršnjaka u Bisiju biva presečena kadrovima ultra-moderne zgrade sedišta Nokie. Staklo, metal, pedantno osoblje i potpuni komunikacijski zid prema ljubopitljivom Poulsenu. Svi koji poseduju bilo kakve relevantne informacije su baš u trenucima Poulsenovih poseta bili na misterioznim sastancima ili službenim putovanjima. Ironično, deluje kao da je bilo teže pronaći nekoga iz Nokije voljnog da da izjavu, nego probiti se kroz džunglu i razuzdane militante grupe Konga. Upravo ti pokušaji razgovora i jedva izmoljeni intervju u upravi Nokije predstavljaju najsimptomatičnije momente filma. Neverovatno je kako, kada se postave teška i suštinski bitna pitanja, korporacija izgubi svu svoju elokvenciju i počne da se služi klišeima kao što su „nada“, „optimizam“ i „teška globalna situacija“.


No nije stvar u dotičnom proizvođaču mobilnih telefona. Ne radi se o nekakvom satanskom izuzetku. Nokia je samo jedna karika u dugačkom lancu, ništa bolja i ništa lošija od susedne. Sam autor je u kratkom obraćanju publici pre početka projekcije izjavio: „Film sam mogao da snimim o bilo čemu - o cipelama koje nosim ili  o hrani koju jedem“. Sve se svodi na jedno - na mašineriju neo-kolonijalizma koja nemilosrdno melje svoje potčinjene. Njen spoljašnji sjaj potiče upravo od njihovog znoja i krvi. A „Krv u mobilnom“ je vrlo izvesno film zbog koga će se bar elektronska industrija ozbiljno preznojiti, a nadajmo se i još ozbiljnije zamisliti.


Više o „krvavim mineralima“, samom filmu i za njega vezanim akcijama možete pronaći na adresi: bloodinthemobile.org

Friday, January 28, 2011

Slikoviti petak || Image Friday #004

long lost negatives... looong expired Orwo film...

Apache (San Francisco) @ Akademija, Belgrade (Serbia)
2010-06-08




(ova poslednja je manuelno crop-ovana... makazama... slucajno :))

Pomen slobodi muzičkog istraživanja

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92


Vrli novi veb (ne) voli vaš omiljeni nezavisni bend

Mark Zuckerberg je Tajmov čovek 2010. S druge strane, konačna smrt Myspace-a je samo pitanje vremena.

Sunovrat koji je doživela nekada dominantna socijalna mreža zahvaljujući komercijalizaciji, gomili katastrofalnih odluka i užasnim tehničkim rešenjima većinu korisnika nije mnogo pogodila - jednostavno su se preselili na Facebook. Međutim, ukoliko ste muzičar ili muzički fan, agonija Myspace-a sigurno boli i vas.


Myspace Music je bio jedna od najmoćnijih alatki za otkrivanje nove, nezavisne muzike. Svaki izvođač je imao jednaku mogućnost da prikaže svoj rad svetu, kao i odličnu platformu za promovisanje drugih projekata, kolega i etiketa.

Muzičkim fanovima je ovo pružalo zadovoljstvo beskrajnog istraživanja i preslušavanja - jer svaka nova otvorena stranica je vodila desetinama novih. I to probranim od strane samih umetnika. Ukoliko imate živaca da čistite žito od kukolja, ovakav koncept je rudnik zlata.

Koji su ga detalji činili tako efikasnim?

1. Top Friends - možda najkorisniji momenat za svakog muzičkog istraživača. Lista top prijatelja omogućavala je muzičarima da sastavljaju sopstvene top liste - „bratskih“ bendova, bliskih kolega, izdavača, velikih uticaja... Ovakve kompilacije omogućavale su radoznalcima da na prostoru od nekoliko kvadratnih centimetara pronađu karike koje bi u vreme dominacije štampanih medija morali da jure kroz tone intervjua. Ako vam se dopada zvuk nekog benda - velika je verovatnoća da ćete u „njegovom top-u“ pronaći štošta blisko, interesantno i korisno.


2. Slobodnije uređivanje profila - daleko je veća mogućnost postavljanja fiksnog sadržaja (npr. spotova), što je mnogo praktičnije nego juriti prolazne linkove na nekom zidu. Organizacija MS profila je daleko više ličila na klasičnu organizaciju pravog veb-sajta.

3. Bulletini - zahvaljujući HTML kodiranju, u jednom bulletin postu su se mogli poređati i tekst i video i slika. Praktično i pregledno za najavu albuma ili koncerta. Pored toga, bulletine ste mogli da jednostavno ne otvorite ako vas ne zanimaju - nisu vas ujedali za lice kao FB hranivo, pa tako nema potrebe da „sakrivate“ izvođača ako želite da ga ignorišete neko vreme.

4. Blog, koji je od strane mnogih bivao odlično upotrebljen za arhiviranje intervjua, novinskih/web članaka i drugih sitnica koje mnogo znače.

5. Pregledan kalendar događaja, na glavnoj strani profila.

I setite se - nekada je postojao plejer bez iritirajućih iskačućih reklama. Koji je radio.


Ono što je najlepše je što se sve to skockalo nekako spontano. Niti je lista Top prijatelja bila osmišljena radi stvaranja muzičkih konekcija, niti su bulletini osmišljeni radi muzičkih najava - no ti elementi su se sjajno uklopili kao alati jedne guste i nezavisne muzičke mreže.

A onda je krenulo restruktuiranje koje je podrazumevalo daleko agresivnije reklame i ubacivanje komercijalnih sadržaja; nepodnošljivo usporavanje funkcionisanja; loše pokušaje kopiranja Facebooka; katastrofalno bagovite nove verzije plejera. Sve do potpunog uništenja svakog smisla. Upravo zato je sve gore napisano o MS-u u prošlom vremenu - toliko se srozao da se ne može smatrati istim sajtom. Zato su ga mnogi korisnici otpisali. Posledično, muzičarima se više ne isplati da gube vreme ažurirajući profil, jer nema više nema fanova koji bi to primetili.

Mnogi izvođači su jednostavno prinuđeni na migraciju na Facebook, prateći svoje fanove. Međutim, FB je jako slabo prilagođen muzičarskim namerama. Ništa ne razlikuje stranu vašeg benda od strane bilo kog proizvoda, besmislene akcije ili peticije. Mogućnosti za fiksno, a slobodno prikazivanje sadržaja i informacija su jako ograničene. Stranici je predodređeno da na duže staze bude priličan ćorsokak, umesto još jedne niti u mreži poput Myspace-ove. Smisao i efikasnost sada zavise isključivo od konstantnog, ali odmerenog „pisanja po zidu“. Informisanje o trenutnom ima daleko veći prioritet od predstavljanja kontinuiteta ili od bilo kakvog oblika sistematičnosti.


Nove socijalne mreže su usko povezane sa fenomenom hajpa. Ko pronađe kopču pomoću koje može da se širi viralno - predodređen je za ogromnu vidljivost, za tih čuvenih 15 minuta slave. Nažalost, ta kopča uopšte ne mora imati veze sa vrednošću, kvalitetom ili  preporukom muzičara. Internet hajp je postao nova alatka stare mašinerije koja diktira zvezde globalne scene. Na površini zadržava privid slobode i demokratičnosti koristeći enorman broj „iskrenih lajkova“ i dominaciju nad internet trendseterima, bilo da su u pitanju blogovi ili Pitchfork. A sama muzika i muzičari ostaju u nekom drugom, trećem ili petom planu. Da li se internet od oslobodioca muzike pretvorio u zlatni kavez muzičke industrije?

Friday, January 21, 2011

Slikoviti petak || Image Friday #003





"The failure of the glove market doesn't imply a failure of the fly market" - said the only employee left at the glove store, rubbing his 8 hands.

Friday, January 14, 2011

Slikoviti petak || Image Friday #002







Eristalis tenax (Diptera, Syrphidae)
(cc) attribution noncommercial

Poslednji insekt uslikan 2010, pre ledenog pakla i sveg što zima nosi... 30. nov 2010.


Tuesday, January 11, 2011

Casa Mare


pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92


Šta simbolizuje moderna Evropa? Čemu stremi? Šta mi, posmatrajući je još uvek bojažljivo i sa strane, od nje očekujemo? Jedna od najočiglednijih stvari je da Evropa želi da sruši kako državne, tako i mentalne i kulturološke granice između svojih naroda, što je daleko lakše staviti na papir nego zaista i uraditi. Jer nije da joj tlo tokom vekova nije natopljeno krvlju i nije da svi nismo opterećeni teretima istorije. Nije ni da nismo opterećeni realnim ekonomskim problemima nastalim usled podizanja i spuštanja „EU brana“. Nije da je jednostavno.

Pa ipak, ako pogledamo u prošlost, situacija u kojoj se naš kontinent nalazi nije mu strana. Iako je sada sve bolje definisano rigidnim političkim jezikom i birokratijom, pa otud dodatna zastrašujuća nota, činjenica je da je Evropa vekovima unazad jedna velika smeša nacija i naroda koju neka velika nevidljiva varjača konstantno i žustro meša. Iako postoje oni koji uporno pokušavaju da se ponose „čistim etničkim nasleđem“, više je nego dobro poznato i očigledno da su Evropljani dobrim delom jedna velika genetska i kulturološka papazjanija. Prstohvat Bliskog istoka, prstohvat severne Afrike dodat supi potomaka Rimskog carstva, Germana, Slovena, Kelta...


Ono što je fascinantno je da se u svim previranjima i međusobnim trvljenjima uvek mogao naći neki džep kontinenta koji je čuvao različite etničke grupe lokalaca i pridošlica, koji su tu našli svoj mir i nastavili da žive svako po svojim pravilima i običajima, ali u toleranciji - koji su spontano, bez strogih uredbi, postigli ono čemu savremena Evropa teži. To se desilo i na nekoliko mesta duž žile kucavice centralne i istočne Evrope - reke Dunav. A nemačkom fotografu Franku Gaudlitzu su upravo ova reka i stanovnici njenih obala dugogodišnja inspiracija za svojevrsne fotografske studije.


Frank nije pristupio svom dvogodišnjem projektu, Casa Mare, na tipični etno-fotografski način. Iako ga je čekao susret sa brojnim i specifičnim grupama nastanjenim duž jedne od najvećih evropskih reka, on nije želeo da jednostavno slika njihovu narodnu nošnju i tipičnu arhitekturu. Pristup je bio ličniji - zamolio je sve svoje modele da obuku ono što oni sami smatraju svojom najsvečanijom odećom i da mu tako sređeni poziraju u sobi za goste - Casa Mare. Ovakav pristup mu je omogućio da istraži kako su se različiti uticaji vremenom zamešali i prespojili u umovima ljudi, menjajući kroz generacije i narode koncept poimanja „lepog“, „svečanog“ i - sopstvenog. Kako se tradicionalno prepliće sa modernim. Kako Zapad utiče na Istok, i obrnuto. U okviru samo jednog sela vas očekuje neverovatna raznovrsnost kućnog enterijera i ličnog eksterijera.


U toku realizacije Casa Mare, Gaudlitz je obišao pokrajne Rumunije, Mađarske, Srbije, Bugarske i Moldavije, od kojih su prve dve zemlje najzastupljenije. Pored autohtonih etničkih grupa, kao i starih naroda bez države - Roma, Tatara i Cincara, istražio je i fotografisao i one za koje moguće niste nikada niste ni čuli - Ruse Staroverce u delti Dunava, Dunavske Švabe u Baranji (Mađarska), „Saksonce“ u Transilvaniji... Evropa krije neverovatna šarolika iznenađenja, kao i par dokumentovanih bizarnosti - sliku Tita okruženu katoličkim ikonama, vojvođanski kožni mantil i svečanu trenerku i impresivne tetovaže jednog rumunskog atlete, između ostalog. Fotografije su kako sadržajno, tako i likovno odlične. Iako je u pitanju poziranje, zbog slobode koja je data modelima deluju prirodno i spontano. Autor pokazuje istančan osećaj za detalj.


Povrh svega, priča o Casa Mare je aktuelna samim tim što gostuje u Etnografskom muzeju Beograda, u periodu od 16. decembra 2010. do 6. februara 2011, pa imate izvrsnu priliku da odmorite oči od prazničnog kiča fokusirajući ih na sjajne fotografije ruha Balkana koje gotovo sigurno ne poznajete.




Friday, January 7, 2011

Slikoviti petak || Image(inable) Friday #001


So, most of photo activities are now on Scarabography (which is what a regular photo web site should be, only if I wasn't so lazy and my photo activities weren't so lame... so I've deserved a blogspot). But, here on SScarab there's gonna be a "Image(inable) Friday" feature from now on - selection of six-legged or random photos of mine every Friday, just to keep your visual apparatus stimulated. And here's one appropriate for (Orthodox Christmas) today...

Kao što ste već znate, većina foto aktivnosti je sada izmeštena na Skarabografiju (koja izigrava regularni foto sajt koji bih imala da nisam lenja i da s toga moje foto aktivnosti nisu tako nekonsistentne i bezveznjikave... te sam zaslužila blogspot). Ipak, od sada na S.Skarabu počinje tradicija Slikovotog petka - selekcijе šestonožnih ili zanimljivih random fotki (petkom), čisto da održe Vaš vizuelni aparat stimulisanim. A evo jedne za danas...


...се роди!