Showing posts with label zaštita životinja. Show all posts
Showing posts with label zaštita životinja. Show all posts

Tuesday, August 31, 2010

ExtInked

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92


Istrebljenje se uvlači pod kožu

Tetovaže nalaze mesto na ljudskoj koži gotovo od početka civilizacije. Za brojna plemena one su vid inicijacije pri prelasku zrelo doba ili obeležavanje drugog značajnog događaja u životu osobe. Moderan, zapadni čovek ima više razloga da dopusti da mu se boja uvuče pod kožu: od pomodarstva i pukog pijanog trenutka, do poriva veoma lične prirode. Slično iskonskom plemenskom ”šaranju”, neki imaju potrebu da ono što su osetili na sopstvenoj koži na njoj i zabeleže. A neki kao lično doživljavaju i ono što se dešava drugima, makar ne bili ljudi.

Kada je razlog jako ličan, tetovaže postaju mnogo više od slika, a kada imaju iza sebe ozbiljan koncept - postaju moćno sredstvo komunikacije. Tako je 2009. mančesterski umetnički kolektiv "Ultimate Holding Company (UHC)” došao na odvažnu ideju: da osmisli crteže 100 najugroženih vrsta životinja i biljaka Britanskih ostrva, koji bi bili tetovirani na tela 100 odabranih dobrovoljaca - "ambasadora vrste”. Projekat je malom igrom reči dobio zanimljiv naziv - “ExtInked” Član UHC-a i dizajner svih 100 crteža Jai Redman objasnio je da je u pitanju ne samo umetnički, već socijalni eksperiment - dolazi do susreta različitih zajednica: umetnika, tattoo majstora i ekologa. "Želim da ih vidim kako se prepliću i sparuju, deleći ideje i vizije" - rekao je on pred početak projekta.

Jai Redman, Joe Richardson (UHC) i dve od 100 vrsta

“Eksperiment” je prošao više nego uspešno. UHC su dobili brojne prijave koje detaljno opisuju zašto dobrovoljci žele da istetoviraju određenu biljku ili životinju i kakvo mesto one imaju u njihovim životima. I sami članovi kolektiva su bili iznenađeni odzivom, a dirnuti činjenicom koliko su budući "ambasadori" bili emotivni u vezi bića koje su želeli da ovekoveče na sebi - koliko je za njih pitanje raznovrsnosti i uništavanja živog sveta zapravo lično.

Otvaranje izložbe ExtInked radova

ExtInked ima i trajnije efekte. Tetovaže nastavljaju postojanje na svojim ponosnim vlasnicima i postaju izuzetan alat komunikacije i edukacije. S obzirom da svaka vrsta "telesne umetnosti" privlači pažnju okoline, taj momenat daje priliku ambasadoru vrste da prenese priču o njenom posrtanju i porazu u borbi sa ljudskim nemarom. Svakako interesantan način za buđenje ekološke svesti.

A ukoliko ste bio-eko-fanatik, pored edukacije, ovakva ideja može imati i dodatnu dimenziju, viši oblik lepote - nekako je bolno romantično biti dobrovoljno žigosan slikom stvorenja koje je vaša sopstvena vrsta dovela do granice izumiranja.



Sunday, July 11, 2010

Najmanja pop zvezda na svetu - uspon i pad čivave

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92

"Heart-kun" - čivava koja je postala zvezda u Japanu zbog svoje šare u obliku srca

Smatra se da je holivudska čivava histerija počela 1997. godine, sa multimilionskom Taco Bell reklamnom kampanjom, Yo Quiero Taco Bell”. Četiri godine kasnije, čivava Bruzer (Bruiser) postaje četvoronožna zvezda filma „Legally Blonde“ (kod nas preveden kao "Otkačena plavuša"). Tada je malena rasa definitivno lansirana u orbitu slavnih.

scena iz Legally Blonde

Uprkos reputaciji razmaženih kevtavaca, čivave nisu pionirski eksperiment holivudskih genetičara. Ovo je verovatno jedna od najstarijih pasmina i jedina koja je prirodno patuljasta – nije bilo poznate selekcije u tom pravcu. Deluje kao da su se samo pojavile niotkuda - poreklo je i dalje misterija. Interesantna je hipoteza da su evoluirale od neke vrste malih pustinjskih lisica, ne od drugih pasa ili vukova. Što se postojbine tiče, postiji sijaset teorija, ali najprihvaćenija je da je današnja čivava domovinu delila sa Astecima i drugim narodima centralne Amerike, koji su ih često koristili u žrtvenim ritualima.

Čivava je najmanja pasmina na svetu i kao takva je zgodna za nosanje unaokolo i pokazivanje na crvenom tepihu. Njihove krupne oči i nesrazmerno velike glave bude uspavane materinske instinkte. Egzaltirani i opsesivni temperament i srčanost koja ne mari za male telesne dimenzije očigledno savršeno leže holivudskim super-zvezdama. Jer, spisak njihovih poznatih vlasnika svakako nije mali: jednu ili više čivava poseduju Jennifer Lopez, Britney Spears, Hilary Duff, Jamie Lee Curtis, Jennifer Love Hewitt, Sharon Osborne i mnogi drugi. Posebno treba spomenuti Paris Hilton, koja je posedovanju malih pasa dodala posebno dekadentnu notu. Ona ne propušta priliku da svoju „Zvončicu“ (Tinkerbell) izvede pred kamere, bilo da je u pitanju defile po crvenom tepihu ili rialiti šou. Zvončica iza sebe ima objavljene memoare, modnu liniju garderobe za male pse i mnoga druga „pseća“ posla. Možda najveće iznenađenje na listi je Mickey Rourke, koji uspeva da pomiri pojmove „mačo“ i „patuljasti pas“.

Dekada za nama je donela vrhunac popularnosti čivavama. Novi štenci se štancuju kao na pokretnoj traci i sprovode do tašni novopečenih vlasnika. Međutim, sva živa bića, makar i minijaturna, imaju sijaset potreba koje treba zadovoljiti i probleme koje valja rešavati. Pas je pas, makar izgledao kao igračka. Mnogi to ne shvataju kada se povode za trendom i ubrzo se nađu nezadovoljni činjenicom da moraju da skupljaju feces svog najnovijeg “aksesoara”. Posledica je da broj napuštenih životinja postaje ogroman, pogotovo u Kaliforniji, epicentru čivava eksplozije. U protekle dve godine, kalifornijski stacionari za pse bez vlasnika su postali pretrpani čivavama. Procenjuje se da će u ovoj državi uskoro one činiti 50% ukupnog broja životinja pod starateljstvom zaštitara. Čak se i Madonna otarasila svoje 3 mezimace. Ali sreća u nesreći je da većina zdravih čivava uspeva da pronađe nove vlasnike, zbog svoje kompaktnosti i relativno male zahtevnosti. Dospeće u lep stacionar gde će ih veterinari povratiti u pristojno stanje i vrlo uskoro će ih grejati toplina novog doma, zar ne? Pogrešno.

unutrašnjost Chihuahua Rescue centra; izvor: hoardingchihuahuas.com

Na nesreću minijaturnih heroja ove priče, ispostavilo se da je jedan od najpoznatijih centara za spašavanje čivava u Kaliforniji, „Chihuahua Rescue“ iz Burbanka, samo jedan veliki, bolesni kolekcionarski (hordaški) brlog. Upravo ova organizacija se dočepala Madoninih napuštenih čivava, potom optuživši pop divu da je nemarom dovela svoje ljubimce u užasno stanje, zbog čega je jedna od čivava uginula. Međutim, bivši volonteri centra su putem sajta hoardingchihuahuas.com počeli da iznose prljav veš organizacije na svetlost dana. Tu se može pronaći i tvrdnja da su Madonini psići u očajno stanje dospeli tek po smeštanju u stacionar, zbog jezivih uslova i zaraznih bolesti koje haraju tim mestom. Vlasnica stacionara i vođa operacije je Cynthia Gudger, koja se godinama lažno predstavljala kao Kimi Peck. Pseudonim je koristila da bi zataškala svoju hordašku prošlost - više puta je optuživana i sudski gonjena zbog okrutnosti nad životinjama i ilegalnog držanja stacionara. Trenutno je upletena u niz sudskih procesa. Doduše, klevetanje Madone nije među optužbama, bar za sada.

"Kimi Peck"

Tužna priča čovekovog najboljeg prijatelja pretvorenog u alatku industrije zabave konstantno se ponavlja, bilo da su u pitanju čivave, dalmatinci ili pit-bul terijeri. Posle medijske uzbune i kolektivne griže zbog zloupotrebe nedužnih životinja nastaje kratko zatišije, a onda se u orbitu lansira nova četvoronožna senzacija. Za razliku od dobro dresiranog psa, za ljudsku rasu naučene lekcije vrede jako, jako kratko.

Za još koju informaciju o čivavama, pogledajte Animal Planet's Dogs 101: Chihuahua


Friday, April 16, 2010

Prenerazila se zimina

U okviru festivala dokumentarnog filma Beldocs 2010, u nedelju 18. aprila (18:30h) u Jugoslovenskoj kinoteci, premijerno će biti prikazan dokumentarac pod nazivom "Prenerazila se zimina". O čemu se radi možete pogledati na flajeru:

Nemojte ovo shvatiti kao generalnu preporuku - kvalitet filma mi je nepoznat. Ali preporuka važi vezano za samu temu - svakako je intrigantno pogledati srpski dokumentarac o tradicionalnoj četvoronožnoj konzumaciji - domaćoj svinji i svakodnevnom odnosu prema njoj. Takođe, nije toliko čest slučaj da se neko na domaćem terenu pozabavi temom vezanom za dobrobit životinja na ovaj način. Razlog više da zavirite u salu Kinoteke.

Zanimljivo će biti videti kako je obrađen "mit o našem seljaku". Šta pod pojmom podrazumevam? Veći deo ljudi koji konzumiraju meso (i ja spadam u dotičnu kategoriju, da ne bude zabune), a sa kojima sam razgovarala o tome da li uopšte znaju: 1) kako se životinje na farmama, malim i velikim, obično tretiraju 2) čime se sve tretiraju (antibiotici, hormoni, toksini i aditivi u hrani), odgovorili bi obično nešto poput: "A ne, kod nas nije tako, životinje naših seljaka žive prirodno i slobodno". Hm...

Mislim da bi svako ko upotrebljava meso u ishrani (osim ako nije hipersenzitivan) trebalo da pogleda neki video zapis o tome odakle i na koji način ono dolazi do naših tanjira i da li u postupanju sa životinjama postoji prostor za poboljšanje. To je deo odgovornosti koja dolazi sa eksploatacijom drugih živih bića. Ništa nije besplatno, a dugujemo im bar to da ne živimo u poricanju.

Wednesday, March 17, 2010

Epilog priče o obešenim štencima

Nastavak priče započete 12. marta.
Izvršioci su 17-ogodišnjak i 15-ogodišnjak. Vesti i komentari:
Alo!

Nekoliko činjenica:

O psima:
1. Izuzetno je redak slučaj da je agresija odraslog psa, pogotovo ženke, usmerena na štence.

2. Štenci su prilično bespomoćni, ali nisu ni glineni golubovi. Faktički je nemoguće da terijer malog rasta, sam, bez pomoći, udavi sva četiri šteneta... Pogotovo pored dva odrasla psa.

3. "Grč vilice", koji spominje otac mladića kao opravdanje za fatalni ishod (Blic), je mit. Ni jedna pasmina nema fizičko "zaključavanje vilice". Postoje pasmine, kao što su terijeri, koje su uporne i tvrdoglave po prirodi i u stanju su da budu vrlo zadrti jednom kada uhvate plen. "Zadrto" ne znači "neodvojivo". Uostalom, terijer male glave koji drži "zaključana" 4 šteneta...?!

4. Da li je slučajnost što se metod kačenja "mamca" za grane drveta koristi kao fizički trening određenih vrsta pasa? Scene kada se pit-bull ili stafordski terijeri vilicama "bese" o grane ili sajle su postale deo ikonografije agresivnih/kriminalnih oblika ulične kulture.

O ljudima:
1. Primetite kako se forsira termin "dečaci". Mladi ljudi između 15. i 17. godine života ni po jednoj osnovi - psihičkoj, fizičkoj, fiziološkoj - nisu deca. S druge strane, u vestima o razbojništvima i tučama, poput ove, redovno se oslovljavaju kao "maloletnici" ili "mladići". Da li neko aludira na nevinost?

2. Kada je žrtva sadističkog zločina ljudsko biće, mase se gnušaju i iščuđavaju kako je počinilac, "dobro dete", mogao da počini takav zločin, te se krivica baca na omiljene faktore - "sekte", drogu, i sl. Znaci koji su možda prethodili tragediji, poput iživljavanja nad životinjama, vešto se potiskuju u umovima bližnjih i javnosti, a krivica pada isključivo na spomenute i njima slične "zle sile".

3. Da je iko onih koji huškaju na nasilje prema, ili uteruju strah od "krvoločnih napada podivljalih čopora" životinjama uložio polovinu vremena posvećenog tim aktivnostima na pronalaženje i širenje informacija o tome kako se ponašati da ne isprovocirate psa i kako se ponašati u slučaju napada, broj napada i ujeda bi sigurno bio značajno manji. Ali pretpostavljam da im to ne bi bilo u interesu...

4. Šteta je što se ovako ozbiljnom temom bave većinom tabloidni/senzacionalistički listovi. Veliki minus za "respektabilnije" novinske kuće, poput Politike, jer se redovno bave psima lutalicama kada treba pisati huškačke članke o ujedima, čoporima, krvoločnosti, itd, ali teme o zlostavljanju životinja, poput ove, ih se apsolutno ne dotiču.

5. Ukoliko roditelji budu nastavili da besumučno pravdaju i lažu u korist svog potomstva kome je potrebno psihološko savetovanje, ionako loša mentalna slika naroda će postati još mnogo, mnogo gora...

Saturday, March 13, 2010

Ljubimci ovog 12. marta

12.03. je jedna godišnjica. Dan kada se mnogi dublje zamisle o tome gde se kao nacija nalazimo, koliko smo se približili "evropskim vrednostima", boljem statusu i standardu, koliko smo daleko od rešenja bazičnih problema. Koliko kaskamo, koliko dugujemo. Dan kada se mnogi vraćaju nadahnjujućim im rečima o boljoj budućnosti.

U vrtlogu misli mnogi guraju pod tepih bazično pitanje mentalnog zdravlja, kako individualnog, tako i kolektivnog, nacionalnog. Da, ljudi u "tranzicionim društvima" su pod pojačanim stresom, loš standard, velika stopa nezaposlenosti i manjak obrazovanja utiču na devijantna razmišljanja i dela... Svi faktori su uzajamno povezani, istina. Ali ako psihičko zdravlje nacije uzmemo kao jedan od indikatora boljeg sutra, bliža budućnost ne deluje obećavajuće.

Kaže se da se zrelost i naprednost društva prepoznaje po tome kako ono brine o svojim najslabijim članovima. Kako oceniti situaciju gde bolničke radnice šamaraju nemoćne starice, gde vaspitači poverenu im decu sa problemima u razvoju ponekad vezuju da bi ih "smirili"? Gde se trudnice prečesto porađaju u uslovima koji ugrožavaju i njihov i bebin život, pritom sadistički ponižavane od strane Bogom danih medicinskih radnika?

Posebnu kategoriju slabijih članova ljudskog društva čine domaće životinje. Delimično ili potpuno zavisne od ljudske brige i samilosti. Prepuštene su na milost i nemilost svom ljudskom vlasniku ili susedu. Inteligentne, osećaju bol i patnju kao i sam čovek. U svetlu ovih činjenica, razvijene zemlje su prepoznale potrebu za postojanjem etičkog, humanog odnosa prema životinjama, za uvažavanjem njihovih prava. Stroge regulative se posebno tiču kulture ophođenja prema najčešćim ljubimcima - psima i mačkama.

Evo "naših ljubimaca" ovog 12. marta:


Vest:

Slike govore više od 1000 reči o umobolnosti čina. Udavljeni i potom obešni o drvo, jedan po jedan. Vrlo drastično, ali samo jedno od otelotvorenja epidemije svirepog zlostavljanja i mučkog ubijanja životinja u Srbiji. I obratite pažnju - žrtve nisu opaki psi čuvari, već bespomoćni štenci.

Pored direktne svireposti, prisutna je i latentna - može se uočiti značajno prisustvo komentara poput, "ma sve to treba pobiti", "neka ih ovi što ih štite vode kući kad ih tol'ko vole" i moja omiljena vrsta: "bolje i tako nego da porastu, pa da ujedaju decu", "šta se zamlaćujete s životinjama kad ima toliko napuštene dece", itd.

Kakva naprasna briga za mlade naraštaje. U zemlji gde mnogi porođaji zaista podsećaju na horor priče. Gde se školski sistem raspada. Gde majka ima pravo da, zamahnuvši iz sve snage, udari svoju petogodišnju ćerku po sred temena jer joj je u autobusu ispala flašica vode. Gde deca imaju priliku da gledaju svoje životinjske vršnjake kako obešeni vise sa drveta, kao i mnoge druge oblike iživljavanja. To je u redu. Psi su zaista problem, a "dušebrižnicima" su kuće sigurno pune smeha usvojene dece...

Ono što nosi najveću dozu uznemirenja je šablon po kom su mete nasilja upravo oni najslabiji i najosetljiviji. Oni koji ne mogu da se brane, a često nemaju nikoga ko bi trenutno ustao u njihovu odbranu. Bilo da je u pitanju baka u bolnici, trudnica pred porođajem, dete koje ne govori... Bilo da su u pitanju štenci koji još nisu ni sposobni da ugrizu. I ne radi se o tome da merim i poistovećujem vrednosti ljudskog i životinjskog života. Radi se o simptomatičnosti iživljavanja jačeg nad najslabijim. "Might makes right". Pogotovo ako ima mogućnost da se komotno izvuče.

Lično, nemam impuls da političare smatram velikanima, pogotovo post-mortem, ali ne radi se o tome. Samo su mi ove slike, baš danas, bile sumoran kontrast u odnosu na uzdižuće citate o potencijalno naprednom, humanom društvu.

Kako smo stigli do ovolikog mraka?