Showing posts with label recenzija. Show all posts
Showing posts with label recenzija. Show all posts

Saturday, October 13, 2018

Lost In Space Scarab - gde su nestale recenzije?

Bad Music Boogaloo, Yawning Man, God Is An Astronaut, Beograd i sve poteškoće pretakanja svemira u reči


Nova koncertna sezona je u punom zamahu, a bogami i u onoj prošloj bilo je zanimljivih događaja koji se ovde nisu pojavili. Od proleća je na blogu zavladala je neobična tišina. 
Ne bez razloga.

Naravno, uvek postoje profani razlozi i objektivne okolnosti. Činjenice da Skarab mora da osim Sunca na nebu i recenzija na blogu kotrlja i neke druge, važnije članke, zatim šetnje, mutirane vrtićke viruse, veš, suze i tantrume, čak i poneki ručak. Skarabeji su bube koje se brižljivo brinu o svom potomstvu i ekosistemu, i redovno čiste tuđi nered.

No, ovo nije ništa neobično - velika većina ljudi koji piše o muzici u Srbiji ima svoje redovne poslove i mnoge druge obaveze koje žongliraju uz pisanje o muzici ili stvaranje iste - to se pre svega radi iz entuzijazma.

Razmnožavanje obaveza tokom godina svakako je otežalo izvedbu pisanja, ali nije glavni razlog ove pauze.

Evo male polugodišnje hronologije, taman da pretresemo propušteno i tim putem uđemo u priču.

Retrospektiva - jun, septembar i oktobar 2018

Bad Music Boogaloo


Prvi dokumentarni propust bilo je prvo veče Bad Music Boogaloo festivala, kada su nastupili Bojana Bulatović - Bo, Delaney Davidson i Slim Cessna’s Auto Club.



Uvodni koncert Bo bio mi je tako drag i dragocen da su reči već u startu počele da mi izmiču. Bo, Rade i njihov nastup - tako spontan i nepretenciozan, tako šarmantan, tako onaj Beograd koji volim -  posvećen, emotivan, svoj, savršen u nesavršenosti. Porede je sa Joni Mitchell, ja bih po visprenosti i energiji možda dodala i Michelle Shocked. Ali ipak, ni jedna od njih nije dobri duh mog grada, tako da su mi u odnosu na Bo obe totalno nebitne.

S obzirom da ona retko nastupa, breme odgovornosti da napišem nešto dostojno poraslo je toliko da me je pomalo blokiralo. To je objektivna okolnost.

Ono neobjektivno je činjenica da je meni hajlajt seta bilo to što sam ga podelila sa mladunčetom. Ona mnogo voli Bo i sve vreme je fokusirano pratila nastup dok smo đuskale. Gomilu “objektivnih” zapažnja prosto je potopio mekani obraščić kovrdžave todlerke koja se stidljivo smeškala uz pesme koje voli. Uživale smo, a ni reč nismo rekle.



Delaney Davidson me je iznenadio na više načina. Prvo, očekivala sam nešto svetliji nastup, s obzirom na sadržaj Shining Day, albuma koji je izbacio par meseci ranije. Drugo, očekivala sam da je generalno teatralniji, kabare-skniji. Ono što je Dilejni isporučio Beogradu te večeri bila je sirova, gorka, mračna utroba kantrija - gothic country u punom smislu te reči, sa sve totalno ukletom obradom Henkove Ramblin’ Man, pričom o izgoreloj novozelandskoj crkvi i urlicima iz utrobe. Sve pod baš pakleno crvenim svetlom.

Onda su došli na red Slim Cessna’s Auto Club, moji neskriveni miljenici o kojima sam već dva puta imala sreću da pišem. Kakva radost - da posle toliko čekanja tokom tri godine tri puta gledaš jedan od omiljenih bendova, da ih upoznaš, sagledaš njihovo delo na mnogo potpuniji način, da konpletiraš sliku koja ti je u priličnoj meri obeležila život.


Treći nastup doneo nam je priliku da upoznamo i Džordža Cesnu, Slimovog sina, koji je ovom prilikom svirao električni hollow body bas. Ne znam da li bi bilo primereno reći da svira kao da je rođen u bendu, pošto praktično i jeste :) Njegovo prisustvo možda je dodatno povećalo osećaj bliskost koju taj bend unosi ovaj fragmentisani svet. Pošto sam imala priliku da koncert pratim sa strane i tako vidim i publiku i bend, sinergija koja se stvorila bila je kao na tacni. It is family. It is important.

I zaista mi je bilo lepo, od početka do kraja, ali nije mi se pisalo o tome. Taj Bad Music Boogaloo je bio prvi znak da se nešto menja, da reči iz nekog razloga počinju da mi beže.

 Prvo sam pomislila da sam 1) preumorna 2) da reči zapravo beže u druge tekstove iz potpuno nesrodnih oblasti, pa da odbijaju da se smisleno natalože u vidu muzičke recenzije. Razmišljanje je na tome tada ostalo, uz ideju da ću recku nekada ipak napisati.

Yawning Man u Beogradu


Onda je to “dugo leto u toku kog ću sigurno napisati sve što sam htela” naprasno bilo gotovo i 1. septembra sam se obrela na Atom Akademiji, gde su nastupale kalifornijski desert rock kraljevi Yawning Man. Bend o čijem koncertu maštam 10ak godina, a koji mi je delovao totalno nemoguć, najednom je se ostvario za mene i još 40ak entuzijastičnih duša u neobičnom prostoru Atom Akademije, u “crevima” dobro mi poznate zgrade Fakulteta za fiziku. 


Kako sam zakasnila, bend je bio na bini i samo njihovo prisustvo bilo je već dovoljan šok. Dodatni je bilo njihovih sat i po peščano tečne pustinjske post-rock vožnje. Dok sam ih slušla činilo mi se kao da je gomila bendova sa zapadne obale koji su postali mega poznati devedesetih - od Tool-a do Soundgarden-a - kraj osamdesetih proveli tripujući i slušajući Yawning Man na njihovim redovnim famoznim lajv sesijama koje su se napajale iz agregata u srcu kalifornijske pustinje.

Negde na sredini nastupa već sam počela po glavi da muljam utiske, do te mere da su na silu formirane rečenice počele da me dekoncentrišu u praćenju koncerta. Kažem na silu, jer svirka Yawning Man je toliko fluidna da je trpanje u jezičke konstrukcije delovalo kao čista prisila.

Neko rešenje bi bilo popisati/izmozgati reference, poređenja, i značajne istorijske trenutke, ali opet, to ne bi prenelo moj doživljaj koncerta. 

I onda mi sine ta gnusna ideja.
Pa ne moram da napišem ništa!


Ovim osvrtom na neki način ispravljam nepravdu. Svakako je šteta da ne ostane ni jedan pisani trag gostovanja tako legendarnog i uticajnog, a čudesno nedovoljno znanog benda - stvar je u tome što oni gotovo dve decenije nisu imali potrebu da trpaju svoju muziku sa razigranim osobinama peščanih dina na standardne albume. Baš kao što ni ja pre mesec i po nisam imala potrebu da je kalupim u pasuse.

I tako sam pre četiri dana otišla na God Is An Astronaut, sa jasnom idejom da o tom koncertu neću pisati. I bilo je oslobađajuće.

Svi problemi pisanja recenzija


Sve ono što me koči u pisanju nazire se gore, ali ipak želim da ih podrobnije pojasnim, kako vama, tako i samoj sebi.

Teorija i praksa

Istina je i verujem da je očigledno - o mnogim žanrovima, a i istoriji popularne muzike generalno, ne znam dovoljno da bih uvek mogla da uzgradim valjan i potkovan teoriijski narativ. Poređenja sa veličinama, uzori, reference, sve te standardne stvari. Iskreno, ma koliko bogohulno zvučalo, nije mi ni preterano bitno, jer mislim da ne moraš uvek sve da znaš da bi osećao i uživeo se.

Međutim, čak i kada je znanje tu i čeka da bude upotrebljeno, ponekad deluje kao puka distrakcija u odnosu na suštinu. 

Pravi primer za to bi bili Swans, jedan od najznačajnih bendova u mom muzičkom formiranju. U vezi Swansa i stvaralaštva Majkla Đ/žire jesam potkovana. Gledala sam ih uživo 2011. u Zagrebu i 2017. u Beogradu. Ovde nema recenzije ni jednog od ta dva koncerta.

Zašto? Zato što sva potencijalna poređenja, analize, odmeravanja i ruminacije na temu deluju tako beznačajno i ništavno u odnosu na duboki, visceralni, primordijalni utisak koji nasup Swans ostavlja, a koji pride evoluira u tom trenutku, vama pred očima i iznurenim ušima. Sa Swans uvek postoji nepremostivi raskorak između doživljenog i onoga što uopšte može da se kaže. Verujem da upravo zato MG ne krije neprijateljstvo prema pokušajima definisanja njegove muzike. Sve je u iskustvu, a ako ispadne stvarno dobro - u transcendenciji. 

Iako ne stvaram sopstvenu muziku, i sama počinjem da imam sve veći problem sa kategorizacijom, ocenjivanjem, vivisekcijama muzičkih dela. 

Vode me daleko od onoga gde želim da me muzika vodi. Mute vodu i skreću temu.

2. Reči vs. Osećanja


Kako godine prolaze, muzika mi psihički sve više znači, i često mi je jedino sredstvo za izvlačenje i kanalisanje emocija. Pritom često nisu u pitanju neke grandiozne emocije, već sposobnost da osetim bilo šta. 

Živa muzika ima sposobnost da nas povede da (ponovo) otkrijemo i otkopamo unutrašnje pejzaže, zagušene i zagađene đubretom svakodnevne borbe za opstanak u jednoj obogaljenoj kolonoji koja, osim autentičnog kamenja spoticanja takođe nudi i sve “prednosti” globalnog burnout society. Ukratko - idealno mesto da se ugušite i postanete živi mrtvac bez da ste toga i svesni.

Na sreću, muzika i transcendentni koncerti imaju sposobnost da oslobode moja zaboravljena i zagušena osećanja, zaboravljenu mene. Prodre neki tračak večnosti. Osećaj svega. A kako opisati Sve?



Iako imaju opšta imena, deljene ljudske emocije uvek su provučene kroz vrlo nijansirane lične filtere. To im daje finese i složenost koje je teško zabeležiti rečima. 

Zato kada pišem o koncertima, često završim u grubim nacrtima i apstraktnim ponavljajućim vokabularnim klišeima kojih ne mogu da se oslobodim, a već su mi uveliko dosadili. Ovo je verovatno top 5:

  1. “Vožnja”
  2. Letenje
  3. Svemirsko
  4. Večnost
  5. ... (dopisati po želji i opservaciji)

Bolji pisci sigurno mogu bolje. Ja nažalost trenutno ne.

Osim toga, lični filteri ukidaju svaku objektivnost, što nas dovodi do treće ravni problema. 

3. Jeste lično


Poslednjih X godina, doživljaj koncerta za mene je uvek u direktnoj vezi sa onim što mi se privatno dešava u datom trenutku - verovatno zbog efekata gorepomenute emotivne (re)aktivacije, a i činjenice da ređe idem na koncerte. 

Prestala sam od toga da bežim - prošle su godine kad sam mogla da popijem pivo, skroz se isključim i udubim se samo u to šta je pesnik hteo da kaže. 

Zato ponekad koncert može biti fantastičan, ali ako se ne poklopi sa mojim trenutnim unutrašnjim dešavanjima, utisak koji ostavlja lako može da ne bude na nivou koji cert zaslužuje. To se dogodilo sa repriznim nastupom Hooten Hallers u MKC Kombinatu neposredno posle Boogaloo-a. Oni su razvalili, preznojili se i savršeno usvirani pružili najbolje od svog bas-saksofon-powered bluza. Odličan koncert. Međutim, meni nije legla nijansa.


Iz perspektive novinarstva, makar i ovog amaterskog-blogerskog, ta slabost ka ličnim emotivnim nijansama nepravedno ukida objektivnost - poseban problem kad je ideja da se koliko-toliko objektivno i piše.

Naravno, pisati i čitati recku kroz koju se prepliću lična previranja i preispitivanja uvek je interesantno. To Lično ima moć da preobrati puki žurnalizam u prozu. 

Ali ne može se uvek pisati javno o svemu, niti treba. 

I tako se dogode rupetine u pisanijima. Ne znam da li su čitaocima uočljive, ali meni kao autoru bolno bodu oči. Nastaju ili zbog činjenice da o nečemu ne želim da pišem, ili zbog onoga da se neki doživljaji i kompleksna prespajanja prosto ne daju pretočiti u reči. Zaista, kako opisati sve?

Ostanu zabeleženi ti utisci sa ožiljkom, iz kojih je nešto hirurški odstranjeno. 

Pisati je ipak važno!


Ne percipiraju svi ljudi muziku na moj ili ćak sličan način. Ipak, pisati o muzici je važno, i to upravo iz različitih perspektiva. Bitno da u našoj trenutnoj čamotinji ostane dostojno zabeleženo kada se desi nešto umetnički lepo i uzvišeno.

I volim da čitam sve recenzije - i “akademske” i emotivne, i kratke i duge, i bolje i gore, i precizne i one koje totalno omaše. Očajnički želim da drugi ljudi pišu i osećam grižu savesti jer se povlačim, a toliko toliko dobrih, lekovitih stvari prolazi bez komentara. Šteta je. 

Međutim, jednostavno za sada ne mogu da predem recenzije na način koji mi prija i koji mi se lično dopada.

To predivo je možda pametnije iskoristiti na drugi način. 
Možda je vreme da se katapilar malo učauri i metamorfozira.

* * *

Kada ipak (neminovno) pokušavam da uhvatim neuhvatljivo “sve”-stanje u koje može da vas dovede živa muzika, padne mi na pamet jedan stih Fields Of The Nephilim: “Existing where no soul’s apart”. 

Ako krenemo dalje i pokušavamo da pronađemo jedan pojam, to where - tipična arhetipska slika takvog mesta je svemir.


I mislim da je baš zato, a ne samo zbog imena i očiglednih kosmičkih referenci, imenica “svemir”, pridev “svemirsko” i njihovi sinonimi tako dominiraju u brojnim recenzijama koncerta God is An Astrounaut. Za smrtnog čoveka taj svemir, kosmos, vasiona jeste praktično jedini konkretan nagoveštaj beskraja i večnosti - koja nas je verujem sve dotakla prošlog ponedeljka u Domu Omladine. Beskraj u kome se sve konstantno rastavlja na čestice i ponovo sastavlja.

Tekstura naježene kože, a kamoli muzička tekstura jedne ovakve pesme uživo, zaista je jača od hiljadu reči.


Verovatno će se to u budućnosti promeniti, ali sada bih radije da nastavim da se gubim u svemiru i o njemu ćutim, nego da ga biranim rečima unižavam i kvarim. 

Hvala na razumevanju.

Ove dobre fotke sa Boogaloo-a - (c) Milica Stamenković


Saturday, June 24, 2017

Bad Music Boogaloo - Dan Prvi

Američko srce na tacni Beograda

Šta: Bad Music Boogaloo festival, dan I:
S.T.R.A.H, Scott H. Biram, James Leg, Slim Cessna's Auto Club
Kada: 16. jun 2017.
Orgaizacija: Bad Music For Bad People
Mesto: Dorćol Platz, Beograd
Foto: Milica Stamenkovič



Sećam se kako sam u toku najvećeg zanosa svoje ljubavi prema američkim kantri-pank odmetnicima čežnjivo sa dragim istomišljenicima delila slike postera sa festivala iz Sjedinjenih Država, ali i ne baš toliko daleke Holandije, sa lajn-apovima koje smo u Srbiji mogli samo da sanjamo. Nisam verovala da će doći dan kada ćemo takav lajn-ap moći da gledamo u našoj ubogoj (ubogaljenoj) zemljici.

Ali osim što Srbiji hronično manjka sreće, kao i novca i drugih materijalnih faktora, na sreću - Srbija još nije uskraćena za ljubav prema muzici i entuzijazam dragih ljudi koji se trude da nam dovedu sjajne izvođače i u onom duševnom smislu i nas i sebe održe u životu.

Kada je Aleksandar Delibašić aka Bad Music For Bad People počeo da diskretno objavljuje lajnap najveće stvari koju je ikada radio - festivala Bad Music Boogaloo, jedan deo mene bio je ubeđen da je nemoguće, i da će se sigurno desiti nešto da sve pokvari, makar toliko dramatično kao što je III Svetski rat. Jer imena Scott H. Biram-a, James Leg-a, Slim Cessna's Auto Club-a, Legendary Shack Shakers-a, uz osvežavajući dodatak The Shivas i Death Valley Girls (+ domaće podrške S.T.R.A.H-a i Dogs In Kavala), ta imena jedno uz drugo do sada sam gledala samo na plakatima Muddy Roots-ova i sličnih fešti. Pa čak ni oni ne uspevaju uvek da na jednom mestu okupe praktično najveće face gothic country-a, punk blues-a, zovite žanrove kao hoćete - ni jedan naziv ne može da opiše dostojno muziku koju ovi ljudi prave.

Ukratko - Bad Music Boogaloo obećavao je simfoniju američkih otpadnika u koju prosto nisam mogla da poverujem.

Ali drugi deo mene je zagrizao. Bila sam odlučna da dam svoj doprinos i lično sprečim i prokleti rat ako treba. Naravno, dok sam ja uglavnom tako maštajući bila na gotovs, količina energije koju je Bad Music (zajedno sa Dejanom Mihajlovićem iz Kladova) uložio stvarno je bila ravna atomskoj.

I onda je u petak popodne počela tonska, svi izvođači prve večeri bili su tu i u neverici smo shvatili da smo tek nadomak ostvarenja nečeg potpuno spektakularnog. Osećaj nadrealnosti, kad se neki svetovi kojima nije delovalo suđeno da se dodirnu na kraju ipak spoje, i dalje me nije napuštao.



Naše prvo veče festivala počelo je sa Scott H. Biram-om*. Kada smo, u najneobičnijoj konstelaciji, stigli u baštu Dorćol Platz-a**, već smo čuli roar njegovog prljavog blues-a.
Bajram je na bini kao posednut i to u daleko većoj meri nego što je bio davne 2009. kada sam ga gledala prvi put. Između pesama, dok štima gitaru i igra se nehajno na pentatonskoj skali, iz njega izbijaju nesvesni slojevi zadimljenih bluz barova, gde se posle teškog dana mnogo popilo i sve inhibicije su pale.  Stop sayin' motherfucker, motherfucker... Can't stop sayin' motherfucker motherfucker! I komentari o tits, što muškim što ženskim.

Međutim, za vrhunski nastup falilo mu je nešto što sa njim lično nije imalo veze. Valila je veza sa publikom. I pored njegove abrazivne binske persone, i pored iskonskog blues poziva koji joj je uputio, publika je ostala nekako mlakušna. Smejuljava i ne baš ravnodušna, ali ni posebno angažovana. Nije se stvorila hemija između izvođača i publike neophodna da bi se napravio koncert za pamćenje.

 I možda bi Boogaloo nastup Scott H. Biram-a brzo i izbledeo da se nije desio preokret u kom je Bajram samom sebi ukrao šou. Nekih sat vremena po početku nastupa, neki vrlo verovatno već pošteno pripiti tip iz prvog reda polio ga je pivom. Bajram je na to odreagovao burno i na neki način invertovao "ko tebe kamenom, ti njega hlebom" u "ko tebe pivom, ti njega pesnicom". Kada je nesrećni polivač pokušao da uzvrati, deo publike je stao na Bajramovu stranu i ubrzo je u ne baš očuvanom stanju odstranjen iz sale. Pod adrenalinom, ili samo umoran, Bajram odlučuje da prerano završi nastup, ne odsviravši neke od svojih vrhunskih i nama omiljenih pesama.






Ali uprkos tome, sasvim je moguće da je svima u Dorćol Platz-u pomogao da uspostave adekvatnu hormonsku sliku, jer su James Leg-a dočekali mnogo zagrejaniji. I bez toga, bilo je jasno da je mnogima upravo on bio favorit večeri. Sa nastupom između propovedi koja je otišla nizastranu  i fintes performansa, nisam videla muzičara koji proliva toliko znoja na bini i koji bukvalno jedva uhvati dah da se zahvali publici između pesama, uzimajući gutljaj pića dok mu se ruke tresu od napora i struje koju provodi.



Još efektnije je što su mladi bubnjar i on jedan na spram drugog u toku celog nastupa, dajući efekat nekog metafizičkog sparinga u kome se nadmeću čiji je životni bol veći. I zaista, pesme su uživo toliko bolnije i strastvenije; razarajuće snage. Na licima mnogih iz publike svanle su, ganute, napete, ali istovremeno osnažene grimase, koje se u Beogradu ne viđaju često.



Posle dužeg nameštanja neophodnog šestočlanoj posadi (u toku kog nas je hitovima veselio Žix Intoxicus), na binu izlaze Slim Cessna's Auto Club i momentalno usijavaju atmosferu u prvim redovima i šire. U tim redovima bili su mnogi koji su se željno vratili po još posle njihovog beogradskog debija u septembru 2016. A tu je bio i Bajram sa pivom u ruci, raspoložen kao da se ništa nije desilo (ili čak, pomalo ponosan), a pred kraj koncerta im se i priključio na bini za jedan mali mountain dance.

Uprkos tome što su u Kladovu svirali užasno kasno i što su se zalgavili na već dovoljno dugom putu nazad, kreću da praše ultra-raspoloženi, reklo bi se i radosni što ponovo nastupaju pred the good Beograda. Uprkos našoj šatro-dobroti i zahvalnosti, ne štede nas - počinju udarnički starim zicerima 32 Mouths Gone Dry, Cranston i This Is How We Do Things In The Coutnry i nisu usporili do samog kraja nastupa. Na ovoj turneji počastili su nas i stvarima koje dugo nisu svirali - Cesna se latio gitare i odsvirao Jesus Christ i uvek nenadmašnu He, Roger Williams.


Meni je kao da ih gledam prvi put, rekla je Ana i bila je potpuno u pravu. Euforija koju proizvode Cesna i Auto Klub, što muzikom, što interakcijom sa publikom, što time što zrače, uopšte nije nekakva reprizirana euforija, a svakako nije manipulacija. To je nešto živo, čoveče! Čak i oni koji su završili na koncertu slučajno, bez ikakvog predubeđenja (a u stanju su da osete muziku) nisu mogli da joj umaknu.

Sve nedoumice koje su mi u tragovima ostale u posle prethodnog nastupa sada su napokon razrešene. Tako sam sada apsolutno, 100% sigurna da Slim Cessna's Auto Club ne glume (kada kažem ljudima da se većina njih isto ovako oblači i van nastupa, uz izuzeće šešira i čizama, često mi ne veruju); 100% sam sigurna da se Slim Cessna's Auto Club ne sprdaju i ne rugaju nikome - ni publici, ni sopstvenom nasleđu; 100% sam sigurna da je ono što rade živa i interaktivna umetnost, ne samo sviranja, nego i međuljudskih odnosa.


Žikcia Simić je prošle godine bio sasvim u pravu kada je njihov nastup uporedio sa američkim pankerima poput Jello Biafre, Mojo Nixona i Skid Ropera, koji se ne gade da se po potrebi pretvore u ljude iz naroda. Ali, više definitivno ne mogu da se složim sa tim da oni tek tako "otrovnim strelicama napadaju svoju glavnu metu - religiju". Cesna i ekipa su miroljubivi, zahvalni i solidno introvernti ljudi. Ne napadaju apsolutno nikoga, a posebno ne tako primitivnim oštrim predmetima (poput sarkazma). Radi se o nečem daleko prefinjenijem.

Rekla bih da su Cesna i Manli ne izvrnuli, nego pročistili svoje kulturno nasleđe do nivoa koji je subverzivan, ali na ne tako očigledan način.

S jedne strane, oni svojim precima odaju neku vrstu počasti. S druge strane ih prozivaju za nedoslednosti i sav mrak koji su skrivali ispod bogougodnih fasada, ali to rade na potpuno nežan i empatičan način. I naravno, perfektno umetnički spakovan. Priče u njihovim pesmama su složene i uspevaju da na površinu izvuku i svetlost i tamu, umesto da se prosto zakucaju u cinizam. Za razliku od onoga na šta smo navikli, a posebno ovde, oni ne mrze ono što im je predhodilo. Iako se razilaze sa njima, oni vole svoje pretke, a i savremenike, pokušavajući da ih na jedinstven način razumeju. Baš kao što vole i svoju muziku, jedni druge i svoju publiku. Uopšte, čini se da SCAC imaju bezuslovnu ljubav prema "human condition", ma kakvo da je ono.

Jer kad pogledate reči njihovih pesama, o svima pevaju sa saosećanjem. Bilo da se radi o "grešnicima", "razočaranima" zlosrećnima, ubogima... Niko nije izvitoperen i izvrgnut ruglu, već je prosto pušten da kroz ova dva, odnosno šest medijuma, ispriča svoju često i užasnu i smešnu priču.

Dok svakako da poigravanje sa onim u šta se ne dira jeste samo po sebi subverzivno, ipak najveća subverzija Auto Kluba je ta ljubav koju emituju. Jasno je koliko je čista ljubav prema bilo čemu u današnjem svetu mržnje i pohlepe suberzivna. Koliko je u namerno razjedinjenom i atomizovanom svetu stvaranje osećaja zajedništva subverzivno. Koliko je subverzivno namerno doneti ljudima radost kada nam se indukuje da se konstantno plašimo. Koliko je u svetu laži subverzivan svaki pokušaj da se dočara ljudska istina.

Sve ove namere nalaze se i u esenciji panka, ali ne uspevaju svi pankeri da stignu dotle. Pomalo neobična paralela: kada se uklone svi problemi vezani za administraciju na Zemlji, ono što ostaje u biti hrišćanstva je čovekoljublje. Kao što je, kada se uklone bes, frustracija i podele, suština panka - čovekoljublje. U tom kontekstu, Cesna, Manli i Auto Klub (a pod tim mislim i na sve one koji su ikada prošli kroz isti) su, reklo bi se, prošli pun krug i kao autori i kao osobe. Na autentičan način, ne sekući koren, niti ga idealizujući, došli su do suštine.

Naravno, svetu se ne može ugoditi. Uvek će biti onih koji ne razumeju, ili još važnije - ne osećaju. Tako sigurno mnogi fundamentalisti u Americi i šire zaziru jer misle da se SCAC sprdaju ili se prosto, previše igraju sa svetim motivima. Mnogi sekularni će takođe zazirati u strahu da im ovi ipak ne plasiraju neku religiju upakovanu u rokenrol, kao što je pokušalo nebrojeno fundamentalističkih rok bendova. Blazirana ekipa formirana bez iskustva panka misliće da je u pitanju umišljeni performans.

A Cesna i ekipa ne pokušavaju ni jedno, ni drugo, a kamoli treće. Oni ne pokušavaju bilo šta. Oni samo crpe inspiraciju iz bunara američke istorije, na bini žive to što osećaju, sviraju neviđenu muziku, pričaju nam izvrsne priče o mestu sa kog dolaze i - vole nas i puštaju da mi volimo njih.




Celu Milicinu galeriju fotografija pogledajte ovde, Dankovu ovde.


*Duboko se izvinjavam S.T.R.A.H-u što nisam prisustvovala njihovom povratničkom nastupu. Gledati festival sa bebom su specifične okolnosti, koje su, nažalost, zahtevale i po neku žrtvu.



** Mene je Dorćol Platz potpuno oduševio kao prostor. Naravno, daleko je od idealno akustičnog, ali nije ni mnogo gori od "najboljih" koje imamo. Kada je ozvučenje dobro, a tonci na nivou kao što je ovde bio slučaj, ništa ne fali, posebno kad se stane na sredinu. A najbolje - bina je dovoljno visoka da se bukvalno može gledati iz cele sale i mislim da je jedina takva. Bašta je sjajna i idealno mesto za sve kojima je više stalo do priče nego do koncerta, što još povećava komfor unutra. Dorćol Platz FTW.



Saturday, November 7, 2015

Kako su me zavela Dva Zavodnika (sa 4,5 pesme)

Headlajneri: Two Gallants (San Francisco, USA)
Podrška: Please The Trees (CZ)
Orgaizacija: Pop Depresija i Kišobran
Mesto: KC Grad, Beograd
Foto/video: Andrea Vajda / KEXP


Sinoć sam imala priliku da prisustvujem ne bih rekla koncertima, već tizerima za koncerte Two Gallants​ i Please The Trees (objasniće se samo u daljem tekstu). Činjenica da su u pitanju bili u suštini fragmenti ne umanjuje njihovu dragocenost.

 

Tačno kao švajcarci, Česi Please The Trees kreću tačno na vreme, bez snebivanja u svakom smislu. Behu prijatno iznenađenje. Odmah idu na to da vam protresu srž. Kao dvojac i uživo zvuče daleko potpunije i organskije nego čitav bend koji smo mogli da vidimo na snimcima. Gitara i bubanj i veeeliko pojačalo. Preko bine tepih, preko frontmena pončo-ćebence -  što je totalno odavalo utisak evropskog pogleda na američko psihodelično nasleđe, a muzika je taj utisak pratila. Jer kada psihodeliju provučemo kroz evropski filter dobijemo - kraut, što je odrednica koja imho najviše i odgovara PTTejcima. Glasni, glasni kraut, sa mnogo surovog bubnjanja i ukupnog dara za vožnju. Kraut koji završava koncert Rambling Man-om.



Posle dugih prirema od strane od benda brojnijeg tehničkog kru-a, napokon izlaze na binu dugo poznata, slušana i voljena lica.
Kada vam grupa dugo obitava u životnom muzičkom vazduhu, imate neki utisak kao da se poznajete, što s jedne strane daje onu prijatnu poznatost pri upijanju već znanih instrumentalnih deonica i toplinu singalonga, ali s druge strane imate utisak da vas, kao u dugom braku, ništa ne može iznenaditi.

O kakva bi bila greška sinoć poverovati u tako nešto! Još dok su prvi zvuci koji su pravili Adam i Tajson nisu konkretizovali u pesme, bilo je jasno da sam ih slušala, ali nikada stvarno, stvarno čula. Energija koju imaju i dele, koja nastaje ne samo iz dugog zajedničkog sviranja, već očito i dugog "u dušu" poznavanja, neopisiva je. Osim sinergije, veština je nezanemarljiva. Tajsonovo bubnjanje je jedna od najimpresivnijih pojava za bubnjevima koje sam u životu videla (ako ne i najnaj). A svaka žila Adamovog tela proživljava svaku reč teksta, svaki rif; svaki slog, svaki ton. Uprkos njihovoj površinskoj "napetosti", zvuk teče. A ja nisam tako dobar pisac koliko su oni dobri svirači. Zato neću ni pokušavati dalje da pokvarim taj zvuk svojim smotanim rečima.




A možda ne bi bilo ni pošteno, s obzirom da je za mene koncert TG bio sačinjen od prve 4,5 pesme, sticajem sveukupnih okolnosti (neočekivana gužva i zadimljenost, usitnjavanje sati i zamor u kombinaciji sa vrlo, vrlo maloletnim licem). Ali kakve 4,5 pesme. Počastvovana sam: sa Despite What You've Been Told, koja je prošla u znaku inicijalnog šoka. Sa We Are Undone, sa svojim užasno zaraznim glavnim rifom. My Love Won't Wait, za koju ne mogu ni da kanališem komentar, osim da je imala verovatno najmoćniji tihi kraj pesme među svim pesmama sa tihim krajevima na svetu. Najveći poklon bila je TG himna "Steady Rollin'", koja je zvučala još više steady; dobila sam napokon svoj dugo zamišljani Steady Rollin' singalong, zajednički singalong.



A onda naredna pesma u magli urgencije i pakovanja. No taj nagli rez mi nije smetao, jer već sam okusila i doživela nešto čija se vrednost ne meri u broju odslušanih minuta. Uostalom, ostavila sam Two Gallants u dobim rukama - krcatog KC Grada koji peva, đuska i osmehuje se. Sve što mi je posle iz prve ruke prepričano, čitava set-lista i atmosfera, uverili su da se obećavajući početak razvio baš u sve ono što je obećavao. Samo kada preslušam i u sobi sinoćni izbor pesama, kada se doživljeno spoji sa onim što mi je ostavljeno da domaštam, nos me zapecka i zagolica na dobro poznat način.

Uprkos mantri kojom nam mozak ispira korporativni (čitaj: robovski) izgovor za feminizam - "da se može imati sve" - ne, ponekad se ne može. Ali su katkad kapljice meda i slađe nego čitava tegla. Kad je u pitanju med koji se ne kupuje i na koji se ne polaže pravo, nego na koji se naleće iznenada, u šumi, izuzetan i neponovljiv. Utoliko posebniji što se deli sa voljenima.



Veliko i neizmerno hvala Ivanu i Svetlani kako na samom koncertu, tako i na spasonosnoj infrastrukturi/prvom u životu karminu na obrazu.

Iako Steady Rollin' svakako drži svoj tron, moram da priznam da je paradigma čitave večeri zapravo bila My Love Won't Wait :)


Monday, June 6, 2011

Chris Bathgate - Salt Year (2011)

pročitajte ovaj tekst na Kulturi B92

Chris Bathgate-ova muzika je sila koja se sasvim nežno i neprimetno probija do srca svojih slušalaca. To što je diskretna u svom pristupu svakako je ne čini manje moćnom.

Još od 2005. godine Bathgate stvara svoju vrlo ličnu viziju folka. Ona je jednostavna ali slojevita, nepretenciozno snimljena i protkana autentičnom i bolno ličnom emocijom. Istinska je i esencijalna - bez drame, usiljenosti i potrebe da bude odobrena i „poželjna“.

Novi album „Salt Year“, donosi par novina u odnosu na prethodna LP izdanja. „Throatsleep“ (2006) je bio baziran na sirovom zvuku gitare koja se borila između akustike i elektrifikacije. „A Cork Tale Wake“ (2007) donosi smelije orkestracije i često bojenje zvuka klavirom, trubom i ponegde violinom. Na „Salt Year“ zvuk gitare je električniji nego ikada ranije, a izuzetno prijatni dodatak topline donosi i prisustvo lap steel gitare. Violina je daleko prisutnija konstanta nego na prethodnim izdanjima i odlično se „snalazi“ u svim ulogama koje menja kroz pesme. Zvuk je dobio na kompleksnosti, ali bez toga da postane naporan. Prisustvo velikog broja instrumenata koji su pažljivo utkani zajedno jednostavno čine da „Salt Year“ ima teksturu u kojoj se svi elementi prepliću i prelivaju u potpunoj harmoniji.

Foto: J. Garet

Druga vrsta promene je emocionalna. Iz albuma u album se gube nemir, teskoba i žalost. Mesto popunjava novootkrivena blagost i harmonija koja eskalira kroz glasne i instrumentalne žice. Stih „I don’t get by on a happy tune“ je i dalje sasvim na mestu - melanholija i tuga su još uvek tu, ali kao da su se pomirile same sa sobom i pružile jedna drugoj toplinu. I kao da su u tom pomirenju našle neku novu energiju koja vas prosto preplavljuje dok slušate album.

Lirički, Bathgate se kao i ranije igra neobičnim i često nedorečenim višesmislenostima. Reči nisu tu da vam nametnu zaključke, već da daju slikovite nagoveštaje čija finalna forma zavisi samo od vašeg stanja uma.

„No Silver“

Album otvara „Eliza (Hue)“, koja blago mračnom i napetom atmosferom ostvaruje kontinuitet sa u ranijim delima dominantnim raspoloženjem (slično: „Creek, Cure, Dawn“ koja otvara „Throatsleep“), ali upravo tu dolazi do metamorfoze - violina preseca tenziju i počinje vožnju koja traje kroz čitav album.  Dovodi nas do zarazne „No Silver“ koja svojom poletnošću i sklepanim udaraljkama čini idealni soundtrack za jedno promenljivo proleće. Međutim, „Poor Eliza“, spuša let i stvara tako intimnu, sanovitu atmosferu da svako jače okidanje žica izaziva treperenje u stomaku.

Do gotovo kontinentalnog iskoraka dolazi u predivnoj „Borders“. Postoji nešto što vas od prvih tonova ove pesme uvlači u njen tok, dublje i dublje, sve do mekog post-rock gitarsko-bubnjarskog vrtloga, na momente asocirajući čak na prostrani Island i tamošnje muzičko rastinje. „In The City“ vraća struje ka toplim gitarama američkog kontinenta. Njihovo melanholično lice kulminira u naslovnoj pesmi „Salt Year“ - o „slanim godinama“ provedenim u „žudnji za šećerom“.
Poslednja pesma „Everything (Overture)“ zaista sadrži sve - odnosno odgovor na pitanje kako se muzika Krisa Batgejta konstantno menja, a opet ostaje prepoznatljivo lična? „Everything, the skin contains / no matter, how hard I sing / it still remains“. Autentične ličnosti u muzici se ne trude da prvo osmisle, a potom stalno redizajniraju sebe. Vreme i iskustva slobodno menjaju njihov izraz, ali suština stvaralačkog bića ostaje posebna i sebi dosledna. Bathgateov „Salt Year“ savršeni je plod te doslednosti.

Saturday, February 12, 2011

[kasnoviti] Slikoviti petak || [better-late-then-never] Image Friday #005

The Singing Loins had another little tour of Serbia about a week ago... It was great pleasure hearing and seeing them again, it always is. Until I develop the new negatives, here are some photos from the 2008. Serbian tour (Pirot and Nish). 
Lousy photos, but good memories...

Utiske sa beogradskog (3. feb. 2011.) i pirotskog (4. feb. 2011.) koncerta možete čitati ovde [B92]