Showing posts with label environmental. Show all posts
Showing posts with label environmental. Show all posts

Thursday, January 6, 2011

Pojedite vašu čašu

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92

Velike plastične čaše su nezaobilazni element svakog muzičkog događaja, pogotovo festivala. Da ne govorimo o tome koliko su prisutne na alkoholno-baziranim događajima poput Beerfesta. Po završetku burne festivalske noći, pogled na ugaženu livadu prekrivenu tepihom plastike je neizostavno bolan ako imate i malo osećaja za prirodu i ambijent. U više zlom slučaju ostaće baš tu narednih nekoliko vekova, a u manje zlom isto toliko vremena će dopunjavati već prepunjeni prostor neke deponije. Pored toga, ove čaše često imaju oštre ivice idealne za grebanje vašeg jezika i ćoškova usana, iritantno se ugibaju i krckaju pod nogama dok se probijate kroz gužvu, a pogled na njih kako leže zagnjurene u bare vode, pića i neidentifikovanih telesnih izlučevina vremenom izgrađuje snažan osećaj gađenja. Pivska čaša zajedno sa svojom manjom sestrom - običnom plastičnom čašom - predstavlja nužno zlo na dečijim i „odraslim“ žurkama, otvaranjima izložbi, prijemima i ma kakvim društvenim događajima - pre svega jer su jeftine, ali i zbog korisne osobine da se ne mogu razbiti nekome o glavu. Velika je verovatnoća da ćete upravo sa nekom od njih u naručju ući u vrlu novu godinu...

Međutim, ni jedan presto nije večan. Kreativne dame iz dizajn agencije The Way We See The World su na korak od toga da uzdrmaju i promene svet društvenog pijenja zauvek. Osmislile su Jelloware - čaše koje ne samo da su potpuno (i brzo) biorazgradive, već su i svakim svojim delićem jestive.

Jelloware čaše su napravljene od agara - želatinaste materije koja se dobija iz određenih morskih biljaka. Agar prožima mnoge ljudske proizvode - od kolača, preko kozmetike do kapsula lekova. Kada se to uzme u obzir, prosto je neverovatno da nekome ranije nije sinula ideja da se vrlo efikasno može pretvoriti i u čašu. I to vrlo neobičnu čašu - koja se živahno ugiba i vibrira, a pritom je dovoljno čvrsta, koja ne samo što će se efikasno razgraditi kada se odbaci, već će poslužiti i kao prihrana okolnim biljkama, koja se može gricnuti u bilo kom trenutku i kojoj se može (a i ne mora) pridodati bilo koja aroma.

Projekat je naišao na sjajan prijem javnosti i vrlo brzo su na adresu TWWSTW počela da stižu pitanja i narudžbine. No Jelloware ima solidno dug put pred sobom - izradu prototipa i obimna testiranja da bi dobio konačnu formu koja najbolja i najpraktičnija moguća. Zbog toga su autorke okačile projekat na Kickstarter - čuveni nezavisni fundrasing sajt. Nama „smrtnicima“ van onlajn sistema plaćanja ostaje samo da misaono podržimo Jelloware. Figurativno i bukvalno osvežavajuće ideje poput ove uvek podsećaju da svet u kome živimo nije postao baš potpuno nakaradan i naopak. A kako će se žele-čaša zaista pokazati u praksi - koliko će se meškoljiti dok se krećete ili cupkate i koliko će se lepiti za đonove, ostaje da se vidi. Jedna od na prvi pogled vidljivih mana je što je ne možete pridržati među zubima kada poželite da aplaudirate. Ali bar „kucanje“ deluje zabavnije.


Tuesday, August 31, 2010

ExtInked

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92


Istrebljenje se uvlači pod kožu

Tetovaže nalaze mesto na ljudskoj koži gotovo od početka civilizacije. Za brojna plemena one su vid inicijacije pri prelasku zrelo doba ili obeležavanje drugog značajnog događaja u životu osobe. Moderan, zapadni čovek ima više razloga da dopusti da mu se boja uvuče pod kožu: od pomodarstva i pukog pijanog trenutka, do poriva veoma lične prirode. Slično iskonskom plemenskom ”šaranju”, neki imaju potrebu da ono što su osetili na sopstvenoj koži na njoj i zabeleže. A neki kao lično doživljavaju i ono što se dešava drugima, makar ne bili ljudi.

Kada je razlog jako ličan, tetovaže postaju mnogo više od slika, a kada imaju iza sebe ozbiljan koncept - postaju moćno sredstvo komunikacije. Tako je 2009. mančesterski umetnički kolektiv "Ultimate Holding Company (UHC)” došao na odvažnu ideju: da osmisli crteže 100 najugroženih vrsta životinja i biljaka Britanskih ostrva, koji bi bili tetovirani na tela 100 odabranih dobrovoljaca - "ambasadora vrste”. Projekat je malom igrom reči dobio zanimljiv naziv - “ExtInked” Član UHC-a i dizajner svih 100 crteža Jai Redman objasnio je da je u pitanju ne samo umetnički, već socijalni eksperiment - dolazi do susreta različitih zajednica: umetnika, tattoo majstora i ekologa. "Želim da ih vidim kako se prepliću i sparuju, deleći ideje i vizije" - rekao je on pred početak projekta.

Jai Redman, Joe Richardson (UHC) i dve od 100 vrsta

“Eksperiment” je prošao više nego uspešno. UHC su dobili brojne prijave koje detaljno opisuju zašto dobrovoljci žele da istetoviraju određenu biljku ili životinju i kakvo mesto one imaju u njihovim životima. I sami članovi kolektiva su bili iznenađeni odzivom, a dirnuti činjenicom koliko su budući "ambasadori" bili emotivni u vezi bića koje su želeli da ovekoveče na sebi - koliko je za njih pitanje raznovrsnosti i uništavanja živog sveta zapravo lično.

Otvaranje izložbe ExtInked radova

ExtInked ima i trajnije efekte. Tetovaže nastavljaju postojanje na svojim ponosnim vlasnicima i postaju izuzetan alat komunikacije i edukacije. S obzirom da svaka vrsta "telesne umetnosti" privlači pažnju okoline, taj momenat daje priliku ambasadoru vrste da prenese priču o njenom posrtanju i porazu u borbi sa ljudskim nemarom. Svakako interesantan način za buđenje ekološke svesti.

A ukoliko ste bio-eko-fanatik, pored edukacije, ovakva ideja može imati i dodatnu dimenziju, viši oblik lepote - nekako je bolno romantično biti dobrovoljno žigosan slikom stvorenja koje je vaša sopstvena vrsta dovela do granice izumiranja.



Tuesday, July 6, 2010

Country music + environmentalism = my heart is full

John Anderson, "Seminole Wind"





Notice that the song was made in 1992. A few months before the famous Rio Earth Summit took place, and surely before all the recent mainstream green hype. So I guess that it wasn't a matter of trend, like eco-oriented commercial music of today.

Whether you consider the sight of Indians dancing around a cowboy hypocritical or symbolical, still, the point of the song is fair. In my humble opinion is that the sadness for the loss of our natural environment is equal among all the Earthlings.
And the fiddle is wrist-slitting.

Primetite da je pesma napravljena 1992. Nekoliko meseci pre čuvene konferencije u Riu, a svakako pre nego što je "zelena svest" postala opšti trend.

Ne znam da li smatrate prizor Indijanaca koji plešu oko kauboja licemernim ili simboličnim, ali poenta pesme je na mestu. Moje skromno mišljejne je da tuga za gubitkom našeg prirodnog okruženja izaziva jednak osećaj tuge u grudima svih Zemljana.
A violina je za iseći vene.


Tuesday, June 8, 2010

duhovi platana || ghost platanus

Foto: Skarab
Holga 120 FN, ORWO NP 120 film, Efke Laxo razvijač; dupla ekspozicija

26. februara 2010, beogradske vlasti i nadležne službe sprovele su ono što bi se moglo nazvati ekocidom i genocidom nad drvećem. U jednoj od najdužih beogradskih ulica - na Bulevaru kralja Aleksandra, odigrala se seča oko 500 stabala vek starih platana. Što se tiče eventualne neophodnosti seče, kao argumenti bili su izneti samo loši izgovori: rečeno je da su "stručnjaci" utvrdili da su "sva stabla neizlečivo obolela i da mogu predstavljati opasnost za prolaznike", a stabla iste generacije u drugoj polovini Bulevara (od Vuka do Skupštine) su ostavljena nedaknuta i navodno su zdrava (?!). Apeli i protesti protiv seče su ostali bezuspešni. Tako je najveći deo jedne od najprometnijih i najzagađenijih beogradskih ulica ostao ogoljen, bez hlada i biofiltracije vazduha. Špekulacije su raznovrsne, no tačni motivi za ovo nedelo su i dalje nepoznati.

Bulevarski platani su deo ratnih reparacija koje je posle I Svetskog rata Srbija dobila od Austro-Ugarske.

Fotografije su napravljene početkom marta. U pitanju je drveće koje je ostavljeno netaknuto, bar u tom trenutnku.

On 26th of February 2010. Belgrade (Serbia) authorities conducted what you could call a tree genocide and an ecocide. A massive cut-down of about 500 of century old plane trees had taken place on one of the Belgrade's longest streets, The Boulevard of King Alexander. Lame excuses were made: it was said that "experts" have determined that "all trees are terminally ill and are dangerous for public", although the plane trees of the same generation were left untouched in the other half of the Boulevard. Protests failed and the cutting had taken place in the end of February, leaving one of the most busy and polluted streets of Belgrade bare naked, without shade and natural air filtering. Speculations are diverse, but exact motives for this misdeed are still unknown.

Boulevard's plane trees were given to Belgrade by Austria after the WW I, as a part of the war reparations.

Photo: Scarab
Holga 120 FN, ORWO NP 120 film, Efke Laxo developer; double exposure

Friday, April 23, 2010

Environmentally Grim Photography


Neke moje fotografije nastale u proteklih par godina. Čudno, ali i pored mog interesovanja za ekologiju, životnu sredinu i truljenje Sveta, ovo su možda jedine koje nose neku dublju poentu vezanu za teme.

Some photos I made in the last couple of years. Strangely, despite my interests in ecology, environmental sciences and Decay of the World, these are the only ones that have some deeper environmentalist thoughts related to those subjects.

Click on them for more details (on flickr) // klik na njih za više detalja (na flickr-u)




note: all photos are non-manipulated and non-staged // fotografije nisu manipulisane niti nameštene (tj. zabeleženo zatečeno stanje)

my


Saturday, March 27, 2010

Earth Hour 2010

Neki na Earth Hour gledaju kao na korak ka spasenju Zemlje. Neki kao na čisto licemerje naše moderne civilizacije... Način za moralno uzdizanje pomoću "kupljene magle" i ciglu u građenju iluzije da pojedinci mogu da urade nešto (kao Randy Marsh dok p'jan urla "CHAAAAANGE"!!!), dok se svet raspada pod sopstvenom degenerisanom, bahatom, konzumerističkom težinom. "You are free to do as we tell you". I razmišljajte samo kada vam mi kažemo da razmišljate. Po mom mišljenju, ako svako fizičko i pravno lice (dakle, mislim i na velika preduzeća i postrojenja) nema svoj "sat za Planetu" dnevno, u vidu kontemplacije i delovanja u pravcu toga da predstavlja manji teret za okolinu, možete se slobodno prepustiti zvucima moje kompilacije.

I pored svega mi je bio simpatičan jedan od reklamnih klipova WWF-a povodom događaja. Pored toga što je super osmišljen koncept, nesvesno oslikava i spomenuto licemerje. Sudite sami, ja vam neću govoriti šta da mislite :)