Sunday, July 18, 2010

You Know Who The Fiddler Is


A simple compilation of some of my favorite songs, with one string in common - they all feature some outstanding fiddling. Fiddle sound is one of my favorites... Tends to bring tears to my eyes quite rapidly and imagine slitting my wrists from joy.

*O tome šta je "fiddle" - odnosno da li se razlikuje od violine i po čemu, daleko bolje od mene će vam objasniti stara dobra Wiki

Genre: Folk, Bluegrass, Alt-country, Country

Tracklist:

01 - The Builders And The Butchers - Hands Like Roots
02 - Chuck Ragan - Glory
03 - Rose's Pawn Shop - My Old Valentine
04 - The SteelDrivers - Hear The Willow Cry
05 - Jay Munly - Spill The Wine
06 - Woven Hand - Dirty Blue
07 - The Kill Devil Hills - The Drought
08 - Southern Tenant Folk Union - South Ythsie
09 - Chatham County Line - Birmingham Jail
10 - John Anderson - Seminole Wind

Dwnld (66 mb, rar'd mp3s):
http://www.multiupload.com/KJEKVAHRP9

Space Scarab does not clame rights to any of the songs listed.
All rights reserved by authors and their respective lables.

Friday, July 16, 2010

Hocus-Pocus-Octopus!

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92 (objavljeno 11.07.'10.)

Pored suve suštine ovogodišnjeg Mundijala - rezultata, igrača i velikog pitanja ko će uzeti pehar - pažnju okupira i jedan izuzetan "gospodin", sa izuzetnim talentom. Oktopod Paul je glavni “životinjski prorok” ovog takmičenja. S obzirom da mu je prebivalište u "Sea Life" akvarijumu u Oberhauzenu, dobio je zadatak da predviđa uspehe reprezentacije Nemačke. Učinak je impresivan - pogodio je pobednike svih 7 utakmica. Pogodio je i da će Srbija poraziti Nemačku, a izazvao je skandal u svojoj domovini kada je odlučno proglasio Španiju pobednikom polufinala - po ostvarenju Polove "vizije", mnogi ljuti fanovi nemačke reprezentacije su ga proglasili za baksuza i slali recepte za različita jela od hobotnice na mejl Polove institucije u Oberhauzenu. Ipak, možda je uspeo da preokrene svoju sudbinu delikatesa precizno proglasivši da će Nemačka ipak odbraniti treće mesto. Poslednji Polov izazov je finale, gde je ukazao da će Španija poneti zvanje svetskog prvaka.

Ceo spektakl je samo neobavezna razbibriga, ali postoji nešto neobično u načinu na koji oktopod-prorok bira u koju će se kutiju uvući - njegovi potezi ne deluju instinktivno ili refleksno. Deluju previše promišljeno za jednog morskog beskičmenjaka.

U čemu je stvar sa oktopodima?

Oktopodi i ostali glavonošci (sipe, lignje i nautilus) su vekovima bili viđeni kao čudna, misteriozna i mračna stvorenja, a povremeno i gastronomski specijalitet. Aristotel je u svojoj "Istoriji životinja" okarakterisao oktopode kao glupe - zbog tendencije da se približavaju ljudskoj ruci u vodi umesto da od nje beže. S obzirom da su im bliski rođaci ne baš bistre školjke i puževi, niko nije mogao pretpostaviti će pod naučnu lupu doći zbog svoje inteligencije. 50-ih godina XX veka otkriveno je da oktopodi imaju mozgove i to povelike. U odnosu na težinu tela, oktopodi imaju najveći mozak među svim beskičmenjacima, a nadmašili su i većinu kičmenjaka - po moždanoj masi ispred njih su jedino neke ptice i sisari. Iako ne garancija, ovaj podatak bio dovoljan povod da se, malo po malo, počne istraživanje ponašanja i inteligencije krakatih stvorenja.

Još pre konkretnih istraživanja, akvaristi i radnici u velikim morskim akvarijumima primetili su da se oktopodi često ponašaju na nepredvidljiv i kompleksan način. Vrlo su radoznali i prepredeni - neki leže u zasedi i "pljuju" vodu u lice svog čuvara kada se on nadvije nad akvarijum, a drugi su nalazili način da otvore poklopce ili su plavili akvarijume zapušavajući odvode. Neki su uhvaćeni i u razbojničkim manevrima - noću bi izlazili iz svog akvarijuma, otpuzili do susednog, najeli se ribe i potom se siti vratili svojoj kući. Primećeno je i da se upuštaju u aktivnosti koje se mogu protumačiti kao igra - neki ubacuju predmete u tok mehurića raspršivača vazduha da bi ih odbacili natrag, kao što deca tapkaju loptu o zid. Ono što će vam reći svako ko se susreo sa oktopodom u prirodnom ili veštačkom okruženju je da vas oni definitivno posmatraju. A ako imaju priliku, dobro će vas istražiti i svojim nizovima pijavki.

Naučna istraživanja su pokazala da oktopodi imaju sposobnosti koje su tipičnije za više životinjske redove: imaju dobro pamćenje, sposobni su da uče i rešavaju širok spektar problema. Ovo im omogućava da predviđaju, planiraju, pa čak i koriste alat. Oni imaju sopstvene namere, a postoje indikacije da poseduju i ličnosti - da je svaka jedinka individua, sa sebi svojstvenim odgovorima na izazove okoline. Naučnici Roland Anderson i Stephen Duntley istražuju i mogućnost da oktopodi i sipe imaju sposobnost čvrstog sna, sa sve REM fazom - što implicira da možda i sanjaju.

Ali svi ovi zanimljivi podaci i dalje ne objašnjavaju "vidovitost" oktopoda Pola. Možda su napredne analitičke sposobnosti tu, ali Pol sigurno nije imao mnogo prilike da prati fudbalska dešavnja iz svog akvarijuma. Stručnjaci iznose različite hipoteze. Neki tvrde da svoje odluke donosi na osnovu vida - poznato je da oktopode privlače horizontalni pravougaoni prostori, baš kao oni na zastavama. S obzirom da ne vide u boji, moguće je da ih privlači kotnrastnija kombinacija pravougaonika - recimo, srpska zastava poseduje veći kontrast u odnosu na nemačku. Drugi pripisuju sve slučajnosti - kada bi ste bacili novčić 7 puta, postoji verovatnoća da bi ste svaki put pogodili stranu na koju će pasti. Međutim, ukoliko bi ste bacanje ponovili 150 puta, napravila bi se relativno uravnotežena raspodela vaših pogodaka i promašaja. Drugim rečima - bez velikog broja ponavljanja u potpuno kontrolisanim uslovima, nemoguće je proglasiti da ova oktopodska otkrovenja nisu čista slučajnost.

Polove veštine će verovatno ostati zabavna misterija, ne previše vredna naučne rasprave. No, oktopodi generalno pokazuju spektar daleko zanimljivijih ponašanja za koja nemamo predstavu kako su se pojavila i evoluirala. Bilo bi lepo da slučaj jednog oktopoda super-zvezde skrene pažnju na inteligenciju i izuzetnost ovih stvorenja i možda promeni tipičnu ljudsku predstavu o njima - oktopodi su daleko više "morskog ploda" na tanjiru.

Sunday, July 11, 2010

Najmanja pop zvezda na svetu - uspon i pad čivave

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92

"Heart-kun" - čivava koja je postala zvezda u Japanu zbog svoje šare u obliku srca

Smatra se da je holivudska čivava histerija počela 1997. godine, sa multimilionskom Taco Bell reklamnom kampanjom, Yo Quiero Taco Bell”. Četiri godine kasnije, čivava Bruzer (Bruiser) postaje četvoronožna zvezda filma „Legally Blonde“ (kod nas preveden kao "Otkačena plavuša"). Tada je malena rasa definitivno lansirana u orbitu slavnih.

scena iz Legally Blonde

Uprkos reputaciji razmaženih kevtavaca, čivave nisu pionirski eksperiment holivudskih genetičara. Ovo je verovatno jedna od najstarijih pasmina i jedina koja je prirodno patuljasta – nije bilo poznate selekcije u tom pravcu. Deluje kao da su se samo pojavile niotkuda - poreklo je i dalje misterija. Interesantna je hipoteza da su evoluirale od neke vrste malih pustinjskih lisica, ne od drugih pasa ili vukova. Što se postojbine tiče, postiji sijaset teorija, ali najprihvaćenija je da je današnja čivava domovinu delila sa Astecima i drugim narodima centralne Amerike, koji su ih često koristili u žrtvenim ritualima.

Čivava je najmanja pasmina na svetu i kao takva je zgodna za nosanje unaokolo i pokazivanje na crvenom tepihu. Njihove krupne oči i nesrazmerno velike glave bude uspavane materinske instinkte. Egzaltirani i opsesivni temperament i srčanost koja ne mari za male telesne dimenzije očigledno savršeno leže holivudskim super-zvezdama. Jer, spisak njihovih poznatih vlasnika svakako nije mali: jednu ili više čivava poseduju Jennifer Lopez, Britney Spears, Hilary Duff, Jamie Lee Curtis, Jennifer Love Hewitt, Sharon Osborne i mnogi drugi. Posebno treba spomenuti Paris Hilton, koja je posedovanju malih pasa dodala posebno dekadentnu notu. Ona ne propušta priliku da svoju „Zvončicu“ (Tinkerbell) izvede pred kamere, bilo da je u pitanju defile po crvenom tepihu ili rialiti šou. Zvončica iza sebe ima objavljene memoare, modnu liniju garderobe za male pse i mnoga druga „pseća“ posla. Možda najveće iznenađenje na listi je Mickey Rourke, koji uspeva da pomiri pojmove „mačo“ i „patuljasti pas“.

Dekada za nama je donela vrhunac popularnosti čivavama. Novi štenci se štancuju kao na pokretnoj traci i sprovode do tašni novopečenih vlasnika. Međutim, sva živa bića, makar i minijaturna, imaju sijaset potreba koje treba zadovoljiti i probleme koje valja rešavati. Pas je pas, makar izgledao kao igračka. Mnogi to ne shvataju kada se povode za trendom i ubrzo se nađu nezadovoljni činjenicom da moraju da skupljaju feces svog najnovijeg “aksesoara”. Posledica je da broj napuštenih životinja postaje ogroman, pogotovo u Kaliforniji, epicentru čivava eksplozije. U protekle dve godine, kalifornijski stacionari za pse bez vlasnika su postali pretrpani čivavama. Procenjuje se da će u ovoj državi uskoro one činiti 50% ukupnog broja životinja pod starateljstvom zaštitara. Čak se i Madonna otarasila svoje 3 mezimace. Ali sreća u nesreći je da većina zdravih čivava uspeva da pronađe nove vlasnike, zbog svoje kompaktnosti i relativno male zahtevnosti. Dospeće u lep stacionar gde će ih veterinari povratiti u pristojno stanje i vrlo uskoro će ih grejati toplina novog doma, zar ne? Pogrešno.

unutrašnjost Chihuahua Rescue centra; izvor: hoardingchihuahuas.com

Na nesreću minijaturnih heroja ove priče, ispostavilo se da je jedan od najpoznatijih centara za spašavanje čivava u Kaliforniji, „Chihuahua Rescue“ iz Burbanka, samo jedan veliki, bolesni kolekcionarski (hordaški) brlog. Upravo ova organizacija se dočepala Madoninih napuštenih čivava, potom optuživši pop divu da je nemarom dovela svoje ljubimce u užasno stanje, zbog čega je jedna od čivava uginula. Međutim, bivši volonteri centra su putem sajta hoardingchihuahuas.com počeli da iznose prljav veš organizacije na svetlost dana. Tu se može pronaći i tvrdnja da su Madonini psići u očajno stanje dospeli tek po smeštanju u stacionar, zbog jezivih uslova i zaraznih bolesti koje haraju tim mestom. Vlasnica stacionara i vođa operacije je Cynthia Gudger, koja se godinama lažno predstavljala kao Kimi Peck. Pseudonim je koristila da bi zataškala svoju hordašku prošlost - više puta je optuživana i sudski gonjena zbog okrutnosti nad životinjama i ilegalnog držanja stacionara. Trenutno je upletena u niz sudskih procesa. Doduše, klevetanje Madone nije među optužbama, bar za sada.

"Kimi Peck"

Tužna priča čovekovog najboljeg prijatelja pretvorenog u alatku industrije zabave konstantno se ponavlja, bilo da su u pitanju čivave, dalmatinci ili pit-bul terijeri. Posle medijske uzbune i kolektivne griže zbog zloupotrebe nedužnih životinja nastaje kratko zatišije, a onda se u orbitu lansira nova četvoronožna senzacija. Za razliku od dobro dresiranog psa, za ljudsku rasu naučene lekcije vrede jako, jako kratko.

Za još koju informaciju o čivavama, pogledajte Animal Planet's Dogs 101: Chihuahua


Tuesday, July 6, 2010

Country music + environmentalism = my heart is full

John Anderson, "Seminole Wind"





Notice that the song was made in 1992. A few months before the famous Rio Earth Summit took place, and surely before all the recent mainstream green hype. So I guess that it wasn't a matter of trend, like eco-oriented commercial music of today.

Whether you consider the sight of Indians dancing around a cowboy hypocritical or symbolical, still, the point of the song is fair. In my humble opinion is that the sadness for the loss of our natural environment is equal among all the Earthlings.
And the fiddle is wrist-slitting.

Primetite da je pesma napravljena 1992. Nekoliko meseci pre čuvene konferencije u Riu, a svakako pre nego što je "zelena svest" postala opšti trend.

Ne znam da li smatrate prizor Indijanaca koji plešu oko kauboja licemernim ili simboličnim, ali poenta pesme je na mestu. Moje skromno mišljejne je da tuga za gubitkom našeg prirodnog okruženja izaziva jednak osećaj tuge u grudima svih Zemljana.
A violina je za iseći vene.


Monday, July 5, 2010

Goddamn the exams

U nedostatku smislenih reči, prilažem omiljena mi dela koja sam škljocnula i/ili razvila u poslednjih mesec (i malo više) dana
In the lack of meaningful words, here's a showcase of my fav photo works which I've shot and/or developed over the past month (or two).



(c) scarab

Sunday, June 13, 2010

Kako je Memfis zapalio Beograd

Jack Oblivian, Foto: Reakcija
Jack Oblivian, Foto: Reakcija
Između gorostasnih koncerata - Bob Dilana i Erika Kleptona, uglavio se pravi mali praznik. Ponedeljak 7. i utorak 8. jun su datumi koji definitivno treba da ostanu upamćeni u memljivom svetu beogradskih klubova, bar među ljubiteljima istinskog rokenrola.
 
Ne njegovih derivata ili virtuoznih struja, već one suštine manifestovane kroz jednostavan, topli gitarski zvuk i slatke i gorke reči. Zvezde: Jack Oblivian, Harlan T. Bobo i John Paul Keith.

Nije prvi put da je ovakva zgoda zadesila naše krajeve - Jack Oblivian & The Tennessee Tearjerkers, koje čine navedena trojica sa bubnjarem Paul Buchignanijem, održali su koncert u SKC-u septembra 2007. Međutim, tada je Bobo imao svega polučasovni nastup, dok je J.P. Keith imao samo funkciju gitariste Tearjerkersa, bez izvođenja sopstvenog repertoara. Događaj od dva dana omogućilo je ovoj dvojici fenomenalnih i pomalo potcenjenih muzičara da zabave publiku punim repertoarima prve večeri. Treba naglasiti da je ovo jedini takav koncert na čitavoj turneji benda. Drugo veče je bilo rezervisano za Jack Obliviana i Tearjerkerse, uz podršku Apača (Apache) - „glam spolja pank unutra“ benda iz San Franciska.

Prve večeri, led je probio holandski bend The Works. Osim „žanrovske“ odrednice: bahati pank-rok, ne osećam se pozvanom da preterano komentarišem njihov nastup. Jednostavno se nisu uklopili u koncept celokupnog događaja, sa daleko drugačijom vibracijom od one koju su nosili ostali nastupi. Bilo... Prošlo...


John Paul Keith, Foto: Reakcija
John Paul Keith, Foto: Reakcija
John Paul Keith je u potpunoj simbiozi sa svojim Telekasterom, jedno su. Isijava diskretnim, ali opojnim cvikeraškim šarmom – repertoar slatkih rokenrol pesmica iz sopstvenog repertoara presečen čuvenom murder baladom: „Knoxville Girl“. Baš kao što je njegova smerna pojava presečena vrcavim južnjačkim akcentom.

Publika je bila osvojena. Repertoar se uglavnom sastojao od pesama sa Keith-ovog prvog samostalnog albuma – „Spills And Thrills“. Kuriozitet je bila (još) nesnimljena pesma koju je napisao inspirisan prethodnim boravkom u Srbiji - „I Could't Say No“. Zaključke izvodite sami :)

Harlan T. Bobo, Foto: Reakcija
Harlan T. Bobo, Foto: Reakcija

Ubrzo, gitaru i usnu harmoniku uzima Harlan T. Bobo. Čovek koji večito deluje kao da je na izmaku snaga, kao da svaki put izvodi svoj poslednji nastup. Ali ne dajte se zavarati - ti poslednji atomi snage gore veoma, veoma intenzivno, svetle veoma jako. Njegova polu-šaljiva izjava posle koncerta - „Ja pišem muziku za sredovečne muškarce“ je tačna, ali samo donekle. Ne radi se o onoj prisilno umirenoj sredovečnosti, u skladu sa „zrelim dobom“. Radi se o večnoj borbi sa ličnim demonima, koji na sredini puta počinju pojačano da sisaju krv svojih žrtava.

Harlan svakao izgleda kao neko ko je preživeo mnoge bitke sa njima, na kraju ih ovekovečivši u pesmama. „Too Much Love“, „Bottle And Hotel“, „Left Your Door Unlocked“, „I'm Your Man“, „One Step“... Glavni hitovi o (često sumanutim) emotivnim vrteškama, nostalgiji i tužnim i manje tužnim krajevima su bili na broju, u tipičnom ludačkom ritmu. Tu su bile i pesme sa novog, daleko vedrijeg albuma „Sucker“, inspirisanog novootkrivenim dražima porodičnog života. Ipak nije sve tako mračno.

Apache, Foto: Reakcija
Apache, Foto: Reakcija

Drugo praznično veče otpočeli su Apache. Iako je u suštini predstavljaju očigledni stereotip – egzaltirani garažni pank-rok iznikao pod uticajem glam-a, imaju sjajnu energiju i vrlo su harizmatični. I nije teško ne zameriti im neke tekstove prilično infantilno-obscenog sadržaja (primer: „Fingerbanger“ - naslov sve govori) – sve što rade, rade sa spontanošću koja ne može da ne bude simpatična. Pržeći rifovi, divlje igranje, znoj, bele špicaste čizmice i tračak golotinje – sve je bilo tu.

A onda kulminacija – Jack Oblivian & The Tennessee Tearjerkers. Preko dva sata prženja. Stari i novi hitovi - od garažnih klasika Obliviansa („Trouble“), preko kantri i soul („Chills And Fever“) momenata, do ubitačne himne mnogih koji su propustili koncert - „Ain't Got No Money“. Razmena oduševljenja i dobrih vibracija između benda i publike, vazduh ispunjen elektricitetom i gitarska vožnja koja je izgledala kao da se nikada neće zaustaviti.

Jack Oblivian izgleda kao čovek koga je vreme zaboravilo, na apsolutno pozitivan način – iako je od nastanka pesama Obliviansa prošlo dosta godina, Džekova prezentacija je jednako sveža kao nekada. Oduševljena publika poziva bend na bis dva (ili tri?) puta. Tenesija nikad dosta.

Ono što mi je posebno zapalo za oko, obe večeri, jeste atmosfera koja je vladala u publici. Nije bilo ni traga od nesigurnosti i ambivalentnog odnosa prema ljudima na bini. Masa je bila pozitivna, njihala se, pevala, bez obzira što je na Akademiji polako, ali sigurno nestajalo kiseonika. Opustili su se, dopustili da ih zvuk nosi, napokon.

No, koncerti su svakako zasluživali veću posećenost. Očigledno su manjku ljudi doprineli nezgodni radni dani (ponedeljak i utorak), kao i nastupi velikana spomenutih na početku. Međutim, mnogi tipični strahovi radnih ljudi na klupskim svirkama ostali su neostvareni - organizacija je bila dobra, satnica ispoštovana, a zvuk za akademijske uslove sasvim solidan. Sve se nekako skladno skockalo. Ostaje nam da se nadamo da će oni koji su izostali imati priliku za popravni – odnosno, da će sličnih praznika biti još. „Too much love“ za ovakav događaj.

Tuesday, June 8, 2010

duhovi platana || ghost platanus

Foto: Skarab
Holga 120 FN, ORWO NP 120 film, Efke Laxo razvijač; dupla ekspozicija

26. februara 2010, beogradske vlasti i nadležne službe sprovele su ono što bi se moglo nazvati ekocidom i genocidom nad drvećem. U jednoj od najdužih beogradskih ulica - na Bulevaru kralja Aleksandra, odigrala se seča oko 500 stabala vek starih platana. Što se tiče eventualne neophodnosti seče, kao argumenti bili su izneti samo loši izgovori: rečeno je da su "stručnjaci" utvrdili da su "sva stabla neizlečivo obolela i da mogu predstavljati opasnost za prolaznike", a stabla iste generacije u drugoj polovini Bulevara (od Vuka do Skupštine) su ostavljena nedaknuta i navodno su zdrava (?!). Apeli i protesti protiv seče su ostali bezuspešni. Tako je najveći deo jedne od najprometnijih i najzagađenijih beogradskih ulica ostao ogoljen, bez hlada i biofiltracije vazduha. Špekulacije su raznovrsne, no tačni motivi za ovo nedelo su i dalje nepoznati.

Bulevarski platani su deo ratnih reparacija koje je posle I Svetskog rata Srbija dobila od Austro-Ugarske.

Fotografije su napravljene početkom marta. U pitanju je drveće koje je ostavljeno netaknuto, bar u tom trenutnku.

On 26th of February 2010. Belgrade (Serbia) authorities conducted what you could call a tree genocide and an ecocide. A massive cut-down of about 500 of century old plane trees had taken place on one of the Belgrade's longest streets, The Boulevard of King Alexander. Lame excuses were made: it was said that "experts" have determined that "all trees are terminally ill and are dangerous for public", although the plane trees of the same generation were left untouched in the other half of the Boulevard. Protests failed and the cutting had taken place in the end of February, leaving one of the most busy and polluted streets of Belgrade bare naked, without shade and natural air filtering. Speculations are diverse, but exact motives for this misdeed are still unknown.

Boulevard's plane trees were given to Belgrade by Austria after the WW I, as a part of the war reparations.

Photo: Scarab
Holga 120 FN, ORWO NP 120 film, Efke Laxo developer; double exposure

Monday, June 7, 2010

Sitan vez u tehnosferi

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92


Tehnološki razvoj guši tradicionalne forme umetnosti. Nova tehnološka rešenja nas podstiču da konstantno konzumiramo, a da pri tome ništa ne stvaramo. Istina? Za mnoge, da.

Ali, ne ako ste dovoljno kreativni – i ako možete da zamislite štrikani džemper sa svetlećim diodama.

Postoji čitava struja u okviru „Uradi sam“ (Do-It-Yourself) pokreta, ali i dizajn studija i univerziteta, koja se bavi upravo fuzijom tehnologije, mode i rukotvorina. Pomoću provodljivog konca, jednostavne elektronike i po kojom dobro ušuškanom baterijom, bivaju sjedinjene komponente za koje bi ste teško pomislili da su spojive. Ne samo da tkanine i diode mogu postojati u simbiozi, već mogu biti više nego funkcionalne...

Detectair – duks osetljiv na toksine u vazduhu. Pri prisustvu određenih štetnih materija, pali diode i pravi blage vibracije. Kragna vam omogućava da zaštitie nos dok „vazdušna opasnost“ ne prođe.

Ono što prevazilazi pitanje ukusa – to da li vam se svetleće krpice dopadaju ili ne – jeste lepota Uradi sam etike, koja podrazumeva da je jako mnogo informacija u obliku tutorijala, saveta i podrške virtuelnih zajednica, dostupno svim zainteresovanima, potpuno besplatno. Broj sajtova, blogova i časopisa preko kojih cirkulišu ideje i znanja o različitim savremenim i staromodnim rukotvorinama povećava se iz dana u dan. Potpuni kontrast u odnosu na bespotrebnu mistifikaciju kreativnih procesa, na koju smo svi već previše navikli. Bilo da vam se dopadaju sudar elektronike i ručnog rada, pravljenje mini-robota, modifikacije kućnih aparata, štrikanje ili ručno rađene sitnice za vašeg kućnog ljubimca, baza informacija i njihova dostupnost je takva da jednostavno mami na realizaciju. A kada nešto oblikuju vaše, ili neke drage vam dve ruke, taj predmet će vas ispuniti mnogostruko većim osećajem blaženstva nego posedovanje bilo kog industrijskog fensi gedžeta.

Becky Stern (www.sternlab.org) je jedna od istaknutijih pripadnica nove američke D.I.Y scene. Saradnica je časopisa Make i Craft i organizatorka i učesnica različitih radionica i tribina. Iza nje je mnoštvo interesantnih projekata, koji su gotovo uvek usko povezani sa naukom i tehnologijom, glavnim muzama gospođice Štern.

Vez magnetne rezonance i plišano koleno, inspirisani hirurškim zahvatom na autorki

Vezovi. Diode drugog emituju svetlo različitog intenziteta u zavisnosti od jačine ambijentalnog svetla, zahvajujući LilyPad kolima u centru veza.

Ako vam fabrički dugmići na uređajima deluju previše sterilno, možete ih zameniti nekima od valjane vune...

Emisioni spektri kiseonika i silicijuma u obliku šalova

Ukoliko vam se probudila želja da uradite-nešto-sami, možete posetiti: Instructables, Makezine, Craftzine, Threadbanger.